U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

DOBRO UPOTRIJEBLJENE, NEKE MANE BLISTAJU VIŠE OD SAME VRLINE

 

Kad je Bush objavio da ide po Saddamovu glavu jer ne može više mirno gledati kako ovaj gomila zalihu oružja za masovno uništenje i potpomaže teroriste širom svijeta, nije mi trebalo više od 16 milisekundi da se sjetim Gavrila Principa i razlike između povoda i razloga za I. svjetski rat. I dok sam se tako zgražao nad ljudskom naivnošću i kratkovidnošću, ne shvaćajući kako je moguće da ljudi mogu uvijek iznova, samo lagano prepakiranu, pušiti jednu te istu priču, sjetio sam se da ni ja nisam naročito bistar kad su u pitanju sukobi u kojima ja sudjelujem: povremeni, ali neizostavni nesporazumi sa ženom, kao i isto tako povremene i najčešće potpuno nepotrebne svađe.

I tako sam s Bushem kao svjedokom, nakon što sam prilikom milijun svađa sa ženom zaboravio lekciju Gavrila Principa, svečano prisegnuo da ću se opametiti i početi paziti na razlikovanje povoda i razloga: jer povodi su uglavnom banalni, ponekad čudni, neki se neobjašnjivo ponavljaju u potpuno različitim situacijama, drugi su jednostavno neponovljivi; ali razlozi su oni koji su bitni, a najčešće se svode na puko nestrpljenje. Iako su nesporazumi mnogo češći od svađa, zaključio sam da se zbog njih neću pretjerano brinuti jer tko se može uzbuditi oko nečeg što nema pravu emocionalnu težinu?

Kako bilo, takve stvari lakše je prisegnuti, nego odraditi: oboje smo skloni vjerovati kako je onom drugom potrebna naša neprijeporna umješnost donošenja pravih odluka, a zapravo se od nas najčešće traži samo ljubav i strpljenje. Ali ljubav i strpljenje znaju biti tako naporni, zahtijevaju toliko snage i vremena. Dok, s druge strane, biti u pravu lako je i prirodno, poput disanja. Iako ne treba ni u jednom trenutku zaboraviti da je riječ o talentu koji nije ravnopravno raspodijeljen: kod mene je nekako izraženiji nego kod drugih.

 

/ / /

Bio je to klasični ponedjeljak s večerom koja se sastojala od viškova prikupljenih tijekom vikenda: velika zdjelica juhe od rajčica, velika zdjelica juhe od vrganja, porcija rižota koji je nadahnuće našao u tajlandskoj kuhinji, kao i porcija tjestenine s graškom i tofuom. Iako sam bio svjestan da bi se prostata više radovala juhi od rajčice, dograbio sam onu od vrganja, svečano obećavši prostati da neće biti zaboravljena, da ću se potruditi nadoknaditi izostanak iz prehrane neke tvari koja završava na -inin i čuva njeno zdravlje. Žena, svjesna mog obožavanja tjestenine s graškom i tofuom, odlučila je drugi dan zaredom zadovoljiti se s rižotom.

Poslije večere natočili smo si po čašu previše ohlađene frankovke i sjeli pred televizor. Uzeo sam daljinski i pregledao na teletekstu što je na programu. Ništa, ali apsolutno ništa nije bilo za pogledati. Budući da je za to vrijeme žena na mobitelu provjeravala i dopunjavala podsjetnik za sutra, nije mi vjerovala kad sam joj to rekao. Zaklopila je mobitel, uzela mi daljinski iz ruke i prošla kroz programe na teletekstu. Na kraju je, skrušeno i bez riječi, tutnula daljinski u moju šaku i vratila se svom podsjetniku. Ja sam još minutu blejao u otvorenu stranicu teleteksta, a onda ugasio televizor, pogledao ženu i rekao rezignirano: „Osuđeni smo na seks.“

Ona je kimnula i rekla: „Pa hajdemo onda.“

 

/ / /

Poslije smo se valjali u krevetu, malo sam je mazio po potiljku, nešto smo nevezano brbljali. A onda mi je rekla kako se neki dan iznervirala kad je pogledala u hladnjak i vidjela da nisam ni pipnuo sušene rajčice.

Kupila je pet staklenki, nakon što sam joj tjedan dana probijao uši pitanjem „zašto mi nikada ne kupimo te sušene rajčice?“ (u prijevodu: zašto ona ne kupi sušene rajčice jer ja idem u trgovinu samo kad moram). Jednu je stavila u hladnjak i čekala. I one su stajale u toj staklenki, a ja ni da ih pipnem. Rekla je da bi svaki dan kad bi ih vidjela neotvorene u hladnjaku pomislila koja pederčina.

Ja sam, naravno, skočio jer nisam imao pojma da u kući ima sušenih rajčica. Nisam tip koji zagleda po hladnjaku. Kad ga otvaram, to znači da već znam što ću iz njega uzeti. To sam joj i rekao. Kao i to da sam si mislio koja krava, kad je toliko moljakam da kupi te proklete sušene rajčice, a ona ništa ne poduzima. Kako sam na kraju popizdio i prestao ih spominjati. Onda je ona dobila onaj heureka pogled i rekla: „Moramo razgovarati!“

Složio sam se s njom, ali sam ipak osjećao potrebu, kao svaka prava pederčina, da se lagano ogradim: „Glupo bi bilo očekivati da se baš sve može riješiti razgovorom.“

„Nisam to ni rekla. Neki problemi se vjerojatno ne mogu nikako riješiti.“

„Kao što neki putovi ne vode nikamo?“ upitao sam s uzdignutom šakom i pretjeranom količinom mladog Werthera u glasu. Bio sam bespomoćan: svršavanje mi uvijek podiže raspoloženje i snižava inteligenciju. Ali nisam previše brinuo jer me je uspjela uvjeriti da nam je u životu mnogo češće od visoke inteligencije potrebno dobro raspoloženje.

„Tako nekako“, odgovorila je podragavši me po krovištu frizure. „Ali sve što se može riješiti, može se riješiti samo u onom trenutku kad su sve suprotstavljene strane spremne za prelazak na novu razinu na kojoj problem više ne postoji.“

„A taj prelazak uvijek će biti otvoren i iskren razgovor? Kao što mi uvijek rješavamo naše probleme? Da?“ zapitkivao sam znatiželjno i zadivljeno trepćući.

Gledala me je nekoliko sekundi šutke. Možda je preispitivala svoj stav o odnosu raspoloženja i inteligencije, a možda su je samo moje duge trepavice obarale s nogu, teško je bilo reći, pogotovo meni, pogotovo u tom trenutku. „Dobro, možda precjenjujem važnost razgovora—“

„Čime se sasvim lijepo uklapaš u svijet američkih tinejdžerskih serija“, drsko sam ubacio u njezinu rečenicu.

„—ali jedno je sigurno: problemi se ne rješavaju sami“, završila je, uputivši mi prijekoran pogled. Ne kao da me zapravo kori, ali kao da bih ipak mogao poraditi na svom ponašanju.

Da bih joj pokazao kako nisam sklon isključivo sabotiranju njezinih pokušaja otvorenog razgovora i samim time potvrđivanju statusa pederčine, već da sam, kao i uvijek, spreman svoje evidentno zavidno teorijsko znanje pretvoriti u iskustvo, to duboko razumijevanje funkcioniranje temeljnih mehanizama ljudskog bića preliti u svakodnevni život, ozarena lica sam joj prišapnuo: „Mislim da bismo sad trebali razgovarati o tome kako bismo se trebali seksati kad god ja to poželim.“

Ništa od mog oduševljenja nije prešlo na nju. Da nisam bio u postkoitalnom zanosu možda bih se dosjetio da ponekad bezrezervna otvorenost i iskrenost u vezi dvoje ljudi može donijeti više štete od proračunatog laganja i taktiziranja. Pogotovo kada se napad sebičnosti pokušava prodati kao otvoren razgovor koji bi trebao ukloniti neželjene posljedice razlika između dvoje ljudi dobrovoljno osuđenih jedno na drugo.

Gledala me je u oči i onda umorno rekla: „Ti si neki medij kroz koji me posjećuju seljačine.“

To je bio trenutak u kojem sam se još uvijek mogao bezbolno izvući. Onda toga nisam bio svjestan, pa sam samo nastavio u započetom pravcu i zanosu: „Dobro, možeš me tu i tamo odbiti, samo nemoj da se nađem u situaciji da žicam seks!“

Ona je to cijenila. Znam to jer je ustala iz kreveta i rekla mirno, gotovo proročki: „Počinje doba velike suše.“

Nakon toga se obukla i otišla u sobu, sjela na dvosjed i uključila televizor. Ako ništa drugo, uspio sam popraviti televizijski program.

 

/ / /

Kada sam ostao sam u krevetu, čak je i meni postalo jasno da ću, ako nastavim skupljati negativne bodove kod žene, u najboljem slučaju završiti u paklu onanije. Ta perspektiva nije mi odgovarala. Odmah sam se sjetio Houellebecqovih junaka, što je bilo sasvim dovoljno da se osjetim spremnim za ulizivanje ženi. To je cijena što se mora platiti za propuštanje prilike za bezbolno izvlačenje.

Otišao sam u hodnik, uzeo cipelu i onda sjeo na dvosjed do žene. Žena se pokušala lagano odmaknuti od mene, ali ju je naslon spriječio. Ipak, uspjela se uvući u sebe nekih pet centimetara. Nisam se obazirao na to. Iz cipele sam polako, ali odlučno izvukao vezicu, zavezao krajeve u čvor i tako začvorenu vezicu počeo zatvorenih očiju vrtjeti kao krunicu. Uz blago ljuljanje torza mrmljao sam: „Bože, hvala ti što imam ženu i više ne moram izlaziti van. Bože, hvala ti, velik si i pravedan.“

Nekoliko sam puta ponovio svoju zahvalu, a onda sam osjetio njezin zagrljaj slijeva. Otvorio sam oči i okrenuo se prema njoj. Oči su joj se smijale. Naslonila je glavu na mene i rekla: „Glup, ali sladak.“

Bio je to jasan signal da sam uspio anulirati povod za veliku sušu. Na anuliranje razloga morat ću, očigledno, potrošiti ostatak života.

 

 

Ljudi moraju imati nekakve izazove. To nam je u genima. U nedaćama razvijamo samopouzdanje. To su cigle od kojih se gradi sreća.

Mihaly Csikszentmihalyi

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.