U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

POSTOJE SRETNI, ALI NE I ZANOSNI BRAKOVI

 

Rekla je da nema smisla da to uvijek ja radim. Da mora biti spremna za neočekivano.

To sam načelno podržavao. Ali nisam joj davao nikakve šanse.

I sam sam se namučio s prvih nekoliko komada, dok nisam skužio najjednostavniji način otvaranja medice. Čep i grlić boce zaliveni su debelim slojem pčelinjeg voska, tako da je jedina izgledna taktika za izbjegavanje uklanjanja voska prije otvaranja zarezivanje voska točno u visini čepa, čime je njegovo odvijanje tek nešto teže nego na običnim bocama. Sve druge varijante iziskuju ili previše vremena ili previše čišćenja nakon otvaranja, dakle još vremena. Kao što sam i očekivao, njezino nespretno i nasumično rezuckanje proizvodilo je pozamašne količine voštanog iverja koje je onda dnom boce utrljavala u kuhinjsku radnu ploču. Odlučio sam se umiješati prije nego isto počne raditi s papučama i parketom.

Ustao sam od stola, prišao joj i rekao samouvjereno mužjački: „Dopusti.“

„Šta sad hoćeš?“ lagano se otresla, ne pogledavši me. Očigledno je i njoj već postalo jasno kako je krivo procijenila složenost operacije.

„Dopusti mi da ti pomognem.“

Zastala je, okrenula se prema meni odloživši nož i odlučno rekla: „Ne želim da mi pomogneš.“

„A šta želiš?“

„Želim sama otvoriti medicu“, odvratila je, prkosno zabijajući pogled u moje zjenice.

„Da budeš spremna za slučaj da ti jave kako me pregazio auto, a u kući nema otvorene medice?“

„Da budem spremna ako te zatučem tupim predmetom, a u kući nema otvorene medice.“

„A dok me ne zatučeš, dopusti mi da ti pokažem kako se otvara medica. Ne mogu te više gledati.“

Šutjela je nekoliko trenutaka, odmahnula glavom i rekla: „Užasno si nestrpljiv. Čim netko ne djeluje brzinom za koju si ti procijenio da je optimalna za određenu radnju—“

„Nisam nestrpljiv!“ prekinuo sam je.

„Vidiš da jesi. Nisi se mogao strpjeti ni da dovršim rečenicu.“

Dok sam izvježbanim pokretom nožem zarezivao vosak, mirno sam pitao: „Zašto bih trebao strpljivo čekati da završiš rečenicu punu laži?“

„Zato što si strpljiv?“

„Glupo je biti strpljiv ako te ljudi lažu.“

„Ne kažem da nije, ali ako si strpljiv, onda si strpljiv i dok ljudi lažu.“

Pogledao sam je zbunjeno, onda se posvetio skupljanju voska s radne ploče i mirno rekao: „Ja nisam.“

„Zato jer nisi strpljiv!“ zaključila je već malo isprovocirana mojom nepopustiljivošću.

„A ti opet lažeš!“ uzvratio sam istim tonom. „Otkad ti određuješ gdje je granica između strpljivosti i nestrpljivosti?“

Zaškiljila je na mene i sumnjičavo upitala: „A tko određuje? Možda ti?“

„Ne.“

„Nego?“

Usredotočen na struganje noktom pa potom i jagodicama prstiju najtvrdokornijih mrlja od voska, odgovorio sam: „Kontekst.“

„Kakav kontekst?“

Stao sam na trenutak i okrenuo se prema njoj. Ali nisam je pogledao, već sam nekoliko sekundi posvetio inspekciji noktiju na desnoj ruci. Izgledali su stvarno nosferatuovski sa svim tim voskom.

„Jesam li ti možda već nekad spomenuo da je Ivica još u prvom razredu srednje škole zaključio da je—“

„Sve relativno! Jesi! Milijardu puta!“ ispalila je s mješavinom nevjerice i želje za ozljeđivanjem bliskih ljudskih bića. Pretpostavljao sam da je riječ o meni.

„I zašto se to onda ne bi odnosilo i na strpljivost?“

„Znala sam. Sigurno imaš i primjer koji to potvrđuje.“

„Baš kao što ti uvijek imaš pripremljeno malo istraživanje koje potvrđuje tvoje mišljenje!“

Zakolutala je očima. Nisam se obazirao. Baš kao što se ni ona nikad ne obazire na moje kolutanje očima na njena mala istraživanja.

„Recimo, kad sam bio mali—“

„Koliko mali?“ strogo me prekinula.

„Ono, osnovna škola, srednja škola.“

„Dobro. Šta je onda bilo?“

Izbacio sam u kantu za smeće dva-tri najgora komada voska ispod noktiju, pustivši pogled da mi se izgubi u daljini. Usredotočio sam se na dikciju i onda dopustio uspomenama da same pripovijedaju: „U to doba bih svaku knjigu koju sam započeo čitati pročitao do kraja. Ali apsolutno svaku. Koliko god me davila, koliko god mi besmislena bila, stisnuo bih zube i davao joj šanse sve do zadnje stranice. Bio sam u stanju povjerovati da bi se čak i u zadnjoj rečenici sve moglo promijeniti, dobiti neki smisao. Vjerovao sam da bi se i zadnji debil od pisca mogao u svakom trenutku pretvoriti u dobrog pisca, samo ako mu dam priliku. Mislim da mogu mirne duše reći da su moji strpljenje i upornost bili enormni.“

„Kužim. Mogu se sjetiti dosta knjiga za koje je takav tip strpljenja potreban kako bi se čovjek probio do kraja“, rekla je dok mi je pružala jednu od dvije čašice koje je u međuvremenu napunila. Kucnuli smo se, kimnuli si i otpili. Prava slavonska šljiva s pravim slavonskim lipovim medom potekla je preko jezika i nepca te se sjurila niz grlo. Otpio sam još jedan mali gutljaj i odložio ostatak, osjećajući se nekako zaljubljeno. Žena je učinila isto i više za sebe rekla: „Neprocjenjivo.“

S tim sam se mogao složiti.

„Ali tijekom faksa se nešto dogodilo. Kao prvo, pojavili su se rokovi do kojih sam morao pročitati određeni broj knjiga. A bilo je dosta i onih knjiga koje nisam morao, ali sam želio pročitati. Kao drugo, pojavile su se sve te divne droge koje sam morao konzumirati. Kao treće, pojavile su se sve te divne cure koje sam htio bolje upoznati. U tim uvjetima mi nije puno trebalo da zaključim kako knjigu koja me u sebe ne uvuče na prvih 30-40 stranica treba bez grižnje savjesti zavitlati kroz prozor. Doduše, kasnije se pokazalo da ni sve te droge, kao ni cure, nisu toliko divne, ali ja sam se trudio držati se onih koje jesu.“

Zastao sam da provjerim kako mi ide. Žena je izgledala skroz impresionirano: „Stvarno si glupe knjige bacao kroz prozor?“

„Samo na prvoj godini. Živio sam na Savi, u prizemlju. Knjige bi se od rešetke odbijale natrag u sobu“, rekao sam hladno.

„Ah, dobro“, uzvratila je razočarano.

„Netko sa strane, točnije netko brzoplet sa strane bi mogao zaključiti kako sam izgubio strpljenje s lošim knjigama.“

„To definitivno!“

„Ali možemo to gledati i s druge strane.“

„Uvjerena sam da možeš!“ uskliknula je ironično, a onda naglo podigla prst u zrak i naćulila uši. „Ššššš“, utišavala me, iako sam šutke pokušavao shvatiti je li poludjela ili sam stvarno propustio zvono na vratima, šištanje puknute cijevi u kupatilu, što li već.

„Čuješ li kako dolazi racionalizacija kolosalnih razmjera?“ prošaptala je.

Otpio sam preostalu medicu. Bila mi je potrebna. I nije mi prestajala biti potrebna. Zato sam isto učinio i s njezinom. Ignoriravši njezino sasvim solidno spaljivanje pogledom, kao i činjenicu da se nisam mogao sjetiti koja budala mi je poklonila najmanje čašice za rakiju na svijetu, nastavio sam: „Mislim da sam pod svim tim pritiskom shvatio da nisam besmrtan.“

„Bravo!“ pokušala je sarkazmom obezvrijediti jedan od mojih dubljih uvida iz studentskih dana, ali nije bila u pravom raspoloženju, iako je išla u tom pravcu.

„Kad si mali, to ne kužiš. Kad malo odrasteš, skužiš to, ali ne zapravo. Moraš doživjeti pravi stres da bi zapravo osjetio da ćeš jednog dana umrijeti i da taj dan više nikad neće biti dovoljno daleko. A ako nisi besmrtan, onda nemaš vremena za razbacivanje. A ako si još uz to tip koji previše čita, vrlo je vjerojatno da će prva stvar na kojoj ćeš početi štedjeti vrijeme biti upravo glupe knjige. Jer si ih do tog trenutka pročitao dovoljno da shvatiš kako one koje te bezumno zagnjave na prvih 30-40 stranica skoro nikad ne postanu bolje nakon toga. Pogotovo jer si u međuvremenu također shvatio da na svijetu ima više dobrih knjiga nego si se ikad nadao da bi ih moglo biti, kao i da čitanje knjiga nije najvažnija stvar koja će ti se ikad dogoditi.“

Šutjela je. Ali onako zamišljeno, a ne kao da smišlja uvredu. Bio sam zadovoljan učinkom svog izlaganja. Čak sam si u sebi ponosno čestitao i imaginarno se tapšao po stvarnom ramenu.

„Kako to da si onda još uvijek sa mnom?“ pitala je ozbiljno.

„Kakvo je to sad pitanje?“ bio sam zatečen.

„Pa mi smo imali najgorih prvih 30-40 stranica u povijesti svih heteroseksualnih veza. Možda čak i homoseksualnih.“

„Ah, to je drugo“, uzvratio sam s olakšanjem.

„Kako je to drugo?“

Okrenuo sam se da natočim medicu. Osjećao sam da će mi biti potrebna ako želim ženi na pravi način objasniti zašto smo još uvijek zajedno. A nisam sumnjao ni da će ženi biti potrebna bude li biti voljna saslušati moje objašnjenje. Kucnuvši se šutke, otpili smo gotovo pola čašice.

Okrenuvši se oko sebe, upitala me: „Postoji li neki posebni razlog zbog kojeg stojimo u kuhinji, umjesto da, recimo, sjedimo za stolom?“

Pogledao sam je iznenađeno i zaključio: „Baš i ne.“

Spustivši na stol dopola ispijenu čašicu i pored nje bocu medice, okrenuo sam naslon prema stolu i zajašio stolac. Pustio sam da mi slina iz usta još malo ispere slatkoću meda, pročistio grlo i ozbiljno rekao: „Stvar je u tome da si imala tu stvarno opaku taktiku.“

Nije to očekivala: „Opaku taktiku!? Jesam li ja tebi ikad izgledala kao da imam opaku taktiku za bilo koju situaciju?“

„Za ovu situaciju definitivno jesi! Naša veza je počela tako katastrofalno da nikako nije mogla postati gora. Naravno, uopće ne poričem svoj divovski doprinos tome. Svejedno, zbog tog početka bili smo osuđeni na uspjeh: kad stvari postaju bolje, to je čista droga.“

„Da?“

Nije izgledala uvjereno, ali ja sam bio uvjeren za oboje: „Vjeruj mi. To i neizvjesnost. Ta kombinacija je totalno opaka. Nismo imali nikakve izglede da se izvučemo. Najbolja taktika svih vremena.“

„Kad mislim da sam već čula najveću glupost na svijetu, ti me uvijek iznova demantiraš.“

Možda je uvijek mogu lako demantirati kad je riječ o najvećim glupostima na svijetu, ali to u ovom slučaju uopće nije utjecalo na moje samopouzdanje po pitanju dubine moga uvida u temelje opstojnosti naše veze: „Nije to nikakva glupost. Dapače, to je općepoznata stvar. U najmanju ruku, poznata svakom kockaru. A vjerojatno se i ljudska vrsta pretvorila u to što jest jer su naši davni preci bili bolji kockari od pripadnika drugih vrsta s kojima smo se natjecali za resurse.“

Teško je susprezala težak napad sumnjičavosti: „Mislila sam da su kockari ovisni o dobitku.“

„Krivo! Kockari su ovisni o potencijalnom dobitku! Neizvjesnost je ta zbog koje se razvija ovisnost, a ne sam dobitak.“

Duboko je uzdahnula, popila još malo medice i onda pitala: „Odakle ti sve to?“

Nije da me je povrijedila svojom sumnjičavošću, ali nisam odolio da oponašam njezin dubok uzdah i ispijanje medice – najviše zbog medice.

„Čitao sam, šta misliš odakle mi?“

„Čitao si!?“ čudila se kao Danica kad je Ilija pričao kako je pratio Jakovljevića i njegovo društvo u operu, što stvarno nije bilo u redu jer ja čitam.

„U prosjeku, jedno od deset povlačenja Jednorukog Jacka je dobitno. Ali draž tog stroja upravo je u tome što se ne zna kojih će deset posto povlačenja biti dobitno. Da je stroj napravljen tako da je jednostavno svako deseto povlačenje dobitno, nitko živ ne bi htio povlačiti ručku onih devet puta kad zna da neće dobiti ništa.“

U tom je trenutku već bila ljuta. Iako čašice nisu bile prazne, pokušao sam je malo udobrovoljiti dolijevanjem medice, ali se nije dala: „Šta je sljedeće? Neka priča o tome kako su neki znanstvenici napravili takve Jednoruke Jackove i stavili ih u kasino pored normalnih i nitko nije htio igrati na njima? Je l’ to? Nitko se ne bi usudio izmisliti takvu bedastoću? Preuzeo si lajtmotiv iz one epizode South Parka s mormonima?“

Svejedno sam pokušao s podizanjem čašice u zrak. I dalje nije bilo pozitivne reakcije. Ja sam, da nadoknadim izostanak potpore, istresao u sebe cijelu čašicu. To je bilo dvostruko bolje nego kad bih popio samo pola, ali sam ipak nekako ostao bez daha, tako da sam, jedva spriječivši da se zakašljem, samo procijedio: „Štakori.“

Nagnula se prema meni kao da je nagluha: „Šta? Štakori su igrali Jednorukog Jacka?“

Onda sam se ipak zakašljao, potom uhvatio normalan dah i rekao mirno: „Štakori su bili u kavezu s drogom.“

„Naravno! A šta drugo? Kad god nešto treba argumentirati, ti imaš neku priču koja uključuje štakore, a u većini slučajeva oni su u kavezu s drogom.“

„Nisam ja kriv što su Skinner i njegovi pajdaši štakore stavljali u kaveze s drogom ili hranom. Uostalom, ne možeš očekivati da se štakore može privoljeti na suradnju ponudivši im sportske aute, drago kamenje ili naslovnice magazina.“

Zakimala je zamišljeno nekoliko puta i, koliko god to bilo čudno, složila se sa mnom: „Da, to mi je jasno: štakori ipak nisu glupi.“

„Tako je. I zato su s drogom ispitivali kako na ponašanje djeluju rasporedi potkrepljivanja.“

„Rasporedi potkrepljivanja? Kao što ja moram otrpjeti otprilike tvojih 50 gluposti da bih čula nešto pametno?“

„Baš to! Jedan štakor je bio u kavezu u kojem je morao pritisnuti polugu točno 50 puta da bi dobio drogu. Drugi je bio u kavezu u kojem je drogu dobivao nakon proizvoljnog broja pritiskanja poluge. Naravno, oba su vrlo brzo to skužila i svojski prionuli na urokavanje. Onda im je Skinner ukinuo sponzoriranje. Iako su očekivali da će štakor koji je bio na redovnoj opskrbi biti motiviraniji za pritiskanje poluge, ovaj je vrlo brzo odustao i pao u depresiju. Ali je zato štakor čiji je raspored potkrepljivanja bio nasumičan polugu uporno pritiskao sve dok nije krepao.“

Ponosno sam se uspravio na stolcu kako bih se mogao nakloniti kad krenu ovacije iz publike, ali ništa se nije događalo. Žena je zamišljeno gledala kroz prozor, tako da sam vrlo brzo počeo tonuti u sebe, ne mogavši se odlučiti znači li to da razmišlja o ovome što sam ispričao ili me je jednostavno prestala slušati kad je zaključila da ovo neće biti jedna pametna od 50 glupih priča koje joj inače pričam. I sam sam bacio pogled kroz prozor da bih se uvjerio kako se u okvirima prozora susjedne zgrade ne događa nešto spektakularno, što je u njenom slučaju najčešće bilo sunčanje debelog crnobijelog mačka na prozorskoj dasci stana u potkrovlju, ali nisam ga vidio, kao ni bilo što drugo što bi pozornost moglo zadržati dulje od dvije sekunde.

Onda se polako okrenula prema meni i razočaranim glasom, koji kao da je dopirao iz neke strašne udaljenosti i još strašnije usamljenosti, upitala: „Znači, tako me doživljavaš? Za tebe sam kavez u kojem je ponestalo droge?“

Nije mi bilo jasno kako je u mojoj priči, koja nudi toliko razloga za optimizam, uspjela usmjeriti pozornost isključivo na najmračniju opciju. Zbunjeno sam ustao, zaobišao stol i počeo je grliti i ljubiti. I nisam prestao sve dok nisam vidio kako se trudi ne pokazati da uživa, da je osjećaj strašne usamljenosti odagnan. Zaustavio sam poljupce i umiljato upitao: „Zar ti nisam dobar i motiviran štakor?“

 

 

Bez racionalizacije bismo poludjeli. Ali shvatite i ovu moju izjavu kao racionalizaciju.

Norman L. Munn

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.