U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

RIJETKO NALAZIMO RAZUMNE LJUDE KOJI NISU NAŠIH NAZORA

 

Ne znam kako sam dopustio da se to dogodi, ali žena me zatekla kako izvaljen na dvosjed rasipam svoje točkice za blejanje u televizor na politiku. Sjela je do mene, ali ne preblizu. Pogledala je njuške na ekranu s gađenjem, mene prijekorno.

„Šta je ovo? Repriza Noći vještica?“ pitala je izazovno.

Meni je bila urnebesno zabavna tako nabrijana. Ne obazirući se na njezine pokušaje držanja distance, lagano sam je nasilno privukao i počeo je ljubiti. Kako nije nastupio trenutak u kojem se prepušta poljupcima, zastao sam i upitao je tepajući: „Tko se meni sav narogušio?“

Ni to nije pomoglo. I dalje me šiljila zlogukim pogledom ne odustajući od nečeg što me počinjalo podsjećati na mrtvačku ukočenost.

„Jesi dobro? Zašto to gledaš?“ pitala je ozbiljno.

I dalje ne shvaćajući toliku nabrijanost, rekao sam naivno: „Politika, demokracija, izbori. Čula si za to?“

Odmahnula je glavom kao da se pokušava otresti muhe s glave ne gubeći pritom dostojanstvo, a onda s ponovno probuđenom empatijom zabrinuto pitala: „Ali, ljubavi, tko normalan želi završiti radni dan u društvu ovih likova?“

Umjesto da kratko razmislim i kažem „nitko normalan, ljubavi“ i promijenim kanal, bez razmišljanja sam odgovorio: „Informiram se u skladu sa svojim građanskim pravima i dužnostima. Da vidim koje ću likove pokušati držati dalje od Sabora.“

Nakon toga sam se vratio pokušaju, u zakonskim okvirima dopuštenog, gnjavljenja žene. Ona je to odlučno prekinula, bježeći iz dosega mojih pipaka. Gledao sam je začuđeno, ona mene podozrivo. Ostali smo tako ukočeni nekoliko sekundi, sve dok me nije preplavio osjećaj da poziram za National Geographic. Stresao sam se, uspravio i zbunjen, kao da su me upravo probudili, upitao: „Šta je bilo?“

To je obično palilo kad bih htio na brzinu promijeniti temu razgovora, ali ovaj put nije. Zaključio sam da je radila na koncentraciji ili su moje džedajske moći oslabile. Strogo me pitala: „Za koga si glasao na prošlim izborima?“

„Za komunjare“, odgovorio sam pokorno.

„A prije?“ nastavljala je u strogom tonu.

„Opet komunjare?“ odgovorio sam spuštena pogleda. Mislim da sam u tom trenutku počeo shvaćati kamo me vodi, ali nisam znao što bih u vezi s tim mogao poduzeti. Zato sam se odlučio na očajnički korak: napuhao sam gornju usnicu i širom otvorio oči. Nasmijala se mojoj faci krajičkom oka, ali to je nije spriječilo da opet strogo upita: „I za koga bi onda mogao glasati na sljedećim izborima?“

Ispuhao sam gornju usnicu i pogled s njezina lica spustio na užasno zanimljiv dezen vestice za koju sam se mogao okladiti da je prije nisam vidio. Prešućeni šoping?

Prije nego što sam mogao donijeti bilo kakav zaključak, vidio sam je kako spušta lice u moje vidno polje i zajebantski me pita: „Možda komunjare?“

Nisam odgovarao jer sam bio siguran da je odgovor i ne zanima previše. Bila je zadovoljna svojom reductio ad absurdum izvedbom, tako da si je napokon mogla dopustiti da pokaže osjećaje. Približila se, dala mi pusu u vrh nosa i tepavim glasom pitala: „Tko je moja komunjarica?“

Bio sam svjestan da bi mi više koristilo malo otvorenog obožavanja, ali ni zamaskirano provociranje nije bilo loše. Uzvratio sam joj pusu i još uvijek defenzivno rekao: „Nisam kriv. Ovi desničari mi ne ostavljaju nikakav izbor.“

„Ma je l’ ti ne ostavljaju izbor? Zločesti desničari!“ tepala mi je žena kao da tješi dijete kojemu je pas pojeo omiljeni kamiončić. Očito se i dalje dobro zabavljala sa mnom. Ali bez mene. Kombinacija politike i ženine zabave bez mene budila je u meni razne emocije, ali nijednu za koju bih poželio da traje.

Tako uzburkanih emocija napravio sam klasičnu pogrešku: u potrazi za hitnom utjehom, otvorio sam srce: „Pa da! Tko želi živjeti u državi u kojoj isto dobiješ kad nekog prepoloviš autom, izbodeš nožem, izbušiš mecima ili napušiš jointom?“

„Sigurna sam da ti ne želiš!“ rekla je suosjećajno me hvatajući za ruku.

Počinjala me ozbiljno živcirati: „Zar bi htjela da ti dijete završi na robiji zbog jointa?“

„Ne pretjeruj! Nemamo djece!“

„Naši prijatelji imaju!“

Digla je obrvu i zabrinuto pitala: „Njihova djeca duvaju?“

„Pa još ne“, bio sam oprezan. Ipak sam odlučio dodati: „Ali mislim da njihovi roditelji duvaju.“

„Zapravo ne želiš da djeca tvojih prijatelja ostanu bez roditelja! To je tvoja najveća briga?“ rekla je kao da provjerava je li upravo shvatila najveću tajnu univerzuma.

„Tako je. Želim da u zatvorima bude mjesta za ološ koji ozljeđuje druge ljude.“

„Opet pretjeruješ! Nikad nećemo u zatvorima imati dovoljno mjesta za sve takve tipove.“

Duboko sam udahnuo. Žena je bila u pravu. Pretjerao sam. Uzeo sam daljinski i promijenio program. Opet politika. Ponovno sam promijenio program. Ovaj put smo prešli državnu granicu i ekran su ispunile ugodno polugole žene.

„Slovenski izbor za miss!“ oduševila se u sekundi.

Nisam bio siguran da gledamo izbor za miss, više je sličilo predstavljanju nove kolekcije kupaćih kostima, ali nisam proturječio ženi. Ona se udobnije smjestila, dala mi pusu i onda se posvetila kupaćima. Što je bilo puno bolje od politike, priznajem. A onda se dogodilo nešto odlično: jedna od cura neoprezno je pokazala zube.

„Vidi škarpinu!“ izletjelo mi je.

Žena se zakikotala. To mi je bila prilika da bolje pogledam i njezine zube. I nisam mogao da im se ne divim.

„Ti si moje ralje“, rekao sam hipnotiziran.

Ona se trenutno snuždila i usisala u sebe.

„Ne, ne, ne!“ povikao sam. „Ja obožavam tvoje zube.“

Ostala je nepomična, čvrsto zatvorenih usta. Nije mi vjerovala.

„Ljubavi, da ih izravnaš, izgubila bi pola svog karaktera“, rekao sam joj najozbiljnije što sam mogao. A kad su u pitanju njezini zubi, tu sam prilično ozbiljan.

„Stvarno to misliš?“ upitala je stidljivo.

Prebacio sam ruku preko njena ramena, privukao je i rekao: „Naravno, nikad ne bih mijenjao nešto tako jedinstveno.“

Nasmiješila mi se, pokazavši dio raskoši što ju je nepotrebno skrivala. Uzvratio sam joj osmijeh. Za nagradu mi je pokazala očnjake. Opet je bila sretna. Rukom mi je protrljala kosu kao da sam pas. Onda je rekla zadovoljno: „Ti tako zgodno ćelaviš.“

 

 

Malo gledam televiziju koja kao i obično prikazuje bogat izbor teniskih mečeva i rekonstruiranih zločina i više ili manje fiktivnih priča o raznim gnjavažama. Program na televiziji mi je kao enciklopedija razloga zašto ne volim ljude. Televizija je koncentrat svega što je odbojno kod ljudi. Ljudske osobine s kojima se u stvarnosti teško pomiriti na televiziji postanu još više napadne. Ljudi izgledaju kao idioti. Na televiziji bih i ja izgledao kao idiot.

Erlend Loe, Doppler

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.