U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

MALE MANE PRIZNAJEMO SAMO STOGA ŠTO ŽELIMO UVJERITI DRUGE DA SMO LIŠENI VELIKIH

 

Imao sam jedan od onih dana u mjesecu. Kad se probudim i prije nego što dovršim kavu, shvatim da ništa nema smisla. Ali nije bilo samo to. Nekad mi to lakše padne, prihvatim to bez nekog uzbuđivanja i jednostavno čekam da prođe. No, taj dan me je nedostatak smisla živcirao. Živcirali su me ljudi koji su me nazivali i kojima se nisam imao namjeru javiti, kao i ljudi kojima sam se morao javiti. Živcirali su me poslovi koje sam morao obaviti, kao i hrana koju sam morao pojesti. Ni sa ženom nije bilo ništa bolje: nazvao sam je oko podneva kako bismo se dogovorili što ćemo za večeru, trebam li nešto kupiti, a ona je rekla da ne može o tome razmišljati, da ima gužvu na poslu. Takva me drskost trenutno naživcirala. Podsjetio sam je da je prekjučer najavila kako ona taj dan sprema večeru, pa sam je, kao i uvijek kad je podsjećam na nešto što nije zaboravila, trenutno naživcirao. Budući da čak ni ja nisam toliko neinteligentan da ne bih shvatio kako nešto radim krivo ako živciram ljude dok se meni čini da im želim pomoći, uspio sam promrmljati nešto što je trebala biti isprika i završio razgovor. Na kraju krajeva, moram priznati da sam najviše živcirao samog sebe, jer sam si govorio da se moram prestati živcirati i to bez ikakvih rezultata. Sva sreća što sam do jedan morao krenuti na posao, tamo uvijek nađem nekoga tko me uspije živcirati više od mene.

 

/ / /

Ni kad sam nakon povratka s posla otvorio vrata stana nisam dobio napad optimizma: za kuhinjskim stolom ugledao sam ženu kako priča s Marinom. Nisam imao snage ni za što drugo pa sam morao biti seronja.

„Je l’ to moja večera? Ha? Gdje je moj kraljevski Hasenpfeffer?“ pitao sam.

Žene su zašutjele na trenutak, pogledale se i onda nastavile kao da se ništa nije dogodilo. Otišao sam u sobu presvući se, a onda sjeo za stol i složio nadrkanu facu. Bez naprezanja. Žene su me i dalje ignorirale. Budući da im je dobro išlo, pokušao sam još jednom uspostaviti komunikaciju: „Hasenpfeffer?“

Žena je, ne prekidajući rečenicu, prstom pokazala na hladnjak. Iako sam slutio da bi to mogao biti početak jedne od njezinih okrutnih šala, ipak sam polako ustao i otvorio hladnjak. A pogled na unutrašnjost hladnjaka otvorio mi je usta: u staklenoj posudi na donjoj polici bila je epska količina salate s tunjevinom i grabancijašem, a u vratima su se hladila dva Velebitska. Okrenuo sam se prema ženi s mješavinom zbunjenosti, srama i oduševljenja. Ona i Marina su se kikotale. Žena je rekla: „Izgledao bi prisebnije da je otvorio sef pun Cigana.“

Prišao sam ženi s leđa, čučnuo i izgrlio je zajedno sa stolcem. Naslon nije bio posebno ugodan za grljenje, ali sam nedvojbeno osjećao povratak smisla u svoj život. Onda sam si natočio punu čašu piva, donio zdjelu na stol i uronio u nju. Trebalo mi je da u sebe ubacim više od pola zdjele salate kako bih ponovno postao svjestan njihova razgovora. Točnije, Marina je uletjela u svoj klasični monolog, dakle žalopojku. Žalila se kako je već skoro dvije godine nitko nije pokušao zbariti. Ako ne računa luđake. A nije ih htjela računati. I da to predugo traje. Da se počinje opasno brinuti.

„A zašto misliš da su bili luđaci?“ upitao sam punih usta.

Prikucala me strogim pogledom i odbrusila: „Zato što su bili!“

Progutao sam salatu i hladno ponovio: „Zašto misliš da su bili luđaci?“

Uputila je ženi pogled koji je govorio „moram li odgovarati na ovakva pitanja?“, a žena joj je odvratila pogledom koji je govorio „nisi valjda pomislila da će šutjeti i kad se najede?“.

Odložio sam vilicu na stol, nježno obujmio punu čašu i prinio je ustima. Hladno Velebitsko mi je potopilo nepce, mjehurići su mi zalepršali po ustima, a onda se sjurili niz grlo prateći pivski val. Pričekao sam trenutak, snažnim podrigom rasparao tišinu, odložio čašu na stol i rekao: „Pardon.“ Onda sam se okrenuo prema Marini, kao da se ništa nije dogodilo: „Da čujem.“

Marina je duboko udahnula: „Većina ih je izgledala kao da me želi odmah i samo pojebati. Za ostale se ispostavilo da me uopće ne namjeravaju pojebati. Kažem vam, tipovi su bili luđaci. Dobro, u dva ili tri navrata izgledalo je kao da bi mogli biti normalni, ali onda su jednostavno nestali, prestali se javljati. I što onda da pomislim nego da sa mnom nije sve u redu, da sam magnet za luđake?“

Kimnuo sam: „Uopće se ne slažem, osim s ovim da s tobom nije sve u redu.“

Žene su sinkronizirano podigle obrve, očigledno uvjerene da ih kurim. Zaključio sam da to nije moj problem i nastavio: „U većini slučajeva zapravo imaš sreće.“

„Sreće!?“ zajaukala je Marina.

„Pa da, većina tipova otvoreno ti je pokazala što ih zanima i to mogu nazvati jedino srećom“, rekao sam.

Ovo je isprovociralo ženu: „Samo netko kome nisu otvoreno pokazali što ih zanima može to nazvati srećom.“

„Nisam rekao da je to ugodna situacija, ali što je alternativa? Da se tip pretvara kako je brižan i pun razumijevanja i ljubavi, a jedino što želi je uvući joj se u gaćice?“ nisam odustajao.

Žena je pogledala Marinu i rekla: „Kažem ti, nema pojma o čemu priča.“

Ova joj je uzvratila pogledom punim zahvalnosti.

„Ne razumijem kako ne cijenite taj neugodni otvoreni tip frajera. Ponavljam, ne mislim da su ugodno društvo, ali s njima ste barem načisto što žele. Ako to nije ono što i vi želite, otkantate ih i možete se posvetiti onome što vas zanima. A u Marininu slučaju to je tip za ozbiljnu vezu. Brižan. Pun razumijevanja i ljubavi.“ Zastao sam na trenutak i onda dodao: „I tu počinju problemi.“

Žena je prijeteći tiho rekla: „Da, počinju… Za tebe.“

Kratko sam pogledao ženu. Imao sam osjećaj da kontroliram situaciju, tako da se nisam zabrinjavao. Vratio sam pogled na Marinu i nastavio: „Ako želiš naći tipa za normalnu i ozbiljnu vezu, zadnje što smiješ raditi jest ići okolo s natpisom na čelu tražim tipa za normalnu i ozbiljnu vezu. Jer to znači da ti na potiljku piše izgubila sam svaku vjeru u pozitivan rasplet. Ako je tip normalan, okrenut će se i pobjeći. Dopuštam mogućnost da griješim, vrlo malu mogućnost, gotovo beznačajnu.“ Zastao sam i pomislio Zašto lažem? Kako bih mogao biti u krivu? Onda sam dodao naglas: „Čak i tvoje iskustvo potvrđuje da je to jedini izgledan scenarij.“

Pogledao sam ih zadovoljan svojim kratkim izlaganjem. One nisu dijelile moje zadovoljstvo.

„Fakat si svinja“, rekla je Marina napokon. „Tipovi koji otvoreno pokazuju da me žele samo izjebati su pozitivci, a kad ja otvoreno pokazujem da me to ne zanima, ja sam negativka.“

To potpuno krivo tumačenje onoga što sam joj rekao nije me toliko iznenadilo, ali količina gađenja u tonu kojim je to rekla ipak jest. Žena je poluljutito zaključila: „Ne bi ti otpala vilica kad bi nekog pokušao utješiti, ili barem naći lijepu riječ.“

„Znam, ali to nije lako kad pokušavam biti koristan, a ne baviti se time tko je pozitivan a tko negativan“, složio sam se sa ženom.

Nije mi bilo jasno kako Marina ne kuži da se treba opustiti. Da ne smije čim upozna nekog početi procjenjivati je li to ono što traži. Dodjeljivati mu plusove i minuse u svojoj mentalnoj tablici Muškarac mog života. Pa kojem tipu u tim uvjetima može biti ugodno? Tko neće uskoro početi izgledati kao luđak? Ili zbrisati? Vjerojatno bih nastavio braniti luđake i pljuvati po Marini sljedećih nekoliko dana da me žena nije prekinula: „A što bi trebala? Opušteno širiti noge svima, pa vidjeti hoće li netko pokazati interes i nakon što je pojebe?“

Marina joj je uputila još jedan dug i topao zahvalan pogled. Zato sam rekao: „Naravno da ne.“

Odmah sam shvatio da lažem. Dopustio sam laži da nekoliko sekundi lebdi između nas, kako bih što bolje složio aha-facu: „Iako, zašto ne!?“

Žene su me ovaj put sinkronizirano probole takvim pogledom da bi im pozavidio i sam Car iz Ratova zvijezda. Čak i osoba neosjetljiva na tuđe emocije ne bi se s tim mogla nositi bez određene nelagode.

„Dobro, dobro, šalio sam se. Pa znate da sam se šalio. Ne mogu vjerovati da to moram reći“, izvlačio sam se. „A sad ozbiljno. Dakle, ono što treba napraviti je biti opuštena, htjeti upoznati nekog, ne zato što ima razrađene kratkoročne, srednjoročne i dugoročne planove, već jednostavno pokazati interes za drugo ljudsko biće. Tada će i to drugo ljudsko biće, u ovom slučaju muškarac, lakše biti to što jest i tako će se najlakše i najtočnije ustanoviti ima li tu nečega ili nema.“

Ženi više nisu izlazile munje iz očiju, ali daleko od toga da je bila ushićena mojim dubokim uvidom u proces zbližavanja ljudskih bića: „I to je tvoj savjet? Da se Marina opusti?“

Počastio sam se dugim gutljajem Velebitskog koje se nesmetano grijalo dok sam se ja trudio biti koristan i rekao: „Naravno. A kad se opusti, bit će lako odraditi i drugi dio posla.“

Ovaj sam put uspio podrignuti u sebi, što ne znači da nije bilo prodorno.

Žena je bolno uzdahnula, a zatim tronutim glasom majke koja je shvatila da joj je sin retardiran upitala: „A to bi bilo?“

Nisam shvaćao kako njih dvije ne vide nešto tako očigledno: „Da bude to što jest. Samo to.“

Budući da nisam mislio da su očigledne stvari ujedno i jednostavne, okrenuo sam se prema Marini i dodao: „I budi spremna platiti cijenu. Kolika god bila. Mislim da nema nikakva smisla pokušavati biti bilo što drugo, jer ćeš prije ili poslije zažaliti: ako uspiješ, zažalit ćeš jer će ti u jednom trenutku sigurno dosaditi da se pretvaraš kako si nešto što nisi, a ako ne uspiješ, nećeš morati čekati da zažališ, ali ćeš barem moći krenuti dalje.“

Nisam očekivao klicanje, zagrljaje, suze radosnice, povrat poreza, niti bilo što slično, ali sam ipak nešto očekivao. Pogledao sam Marinu: šutjela je i gledala ispred sebe. Postojala je mogućnost da je ozbiljno razmišljala o tome da bude to što jest, kao i da je u katatoničkom šoku. Odlučio sam zadovoljiti se s tom dvojbom. Pogledao sam ženu: izgledala je kao moja stara majka kad sam joj rekao da je Zemlja okrugla i da se okreće oko svoje osi.

Napokon je savladala nevjericu i upitala me: „Zašto joj to govoriš?“ Učinila je to ipak puno prisebnije nego moja stara majka kad je pitala: „A zašto mi onda voda ne iscuri iz bunara?“

„Zato što to mislim“, odgovorio sam ne shvaćajući čemu toliko čuđenje.

Onda se žena lagano nagnula prema meni i glasom punim opomene pred isključenje pitala: „Je l’ bi to napravio na njenu mjestu? Bio to što jesi?“

To me ipak zbunilo. Šutio sam nekoliko sekundi. Činilo mi se da je to primjenjivo na svakoga, pa tako i na mene. Ali čim sam počeo razmišljati o sebi, a pogotovo o sebi kakav sam bio kad sam pokušavao biti što jesam, osjetio sam snažnu potrebu za još jednim gutljajem piva. Odnosno, za više gutljaja, ali u čaši je bio još samo jedan. Kimnuo sam ženi i rekao zabrinuto: „Dobro, možda se ipak ne bi svi trebali truditi da budu ono što jesu.“

„Da, tebi je pomoglo kad si se počeo truditi da budeš malo bolji nego što jesi“, zaključila je žena bez likovanja u glasu. Bio sam joj zahvalan na tome.

U tom se trenutku Marina iznenada povratila iz katatoničkog šoka, kimnula, pogledala nas, prvo mene iznenađujuće sućutno, a onda ženu gotovo zavidno i rekla joj: „Tako je, pomoglo mu je, ali mislim da je tebi pomoglo još više.“

 

 

Ispravan cilj našeg djelovanja jest da vježbamo kako iz svog života ukloniti tugu, jadikovke i žalopojke kao što su „jao“ i „jadan ja“.

Epiktet

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.