U tvom zagrljaju zaboravljam svako pretrpljeno zlo | Krešimir Pintarić

U LJUBAVI, OBMANA OBIČNO POBJEĐUJE U UTRCI S NEPOVJERENJEM

 

Te subote sam se uz kavicu sjetio svih onih plakata po izlozima trgovina koji su objavljivali početak ljetnih rasprodaja te zaključio kako je pravi trenutak da si kupimo kupaće grudnjake i gaće. Žena je djelovala prilično nezainteresirano, tako da sam iznenada shvatio da sam ja taj koji inicira trošenje novaca, što mi je bilo neugodno, ali ne toliko da bih dobio napad panike. Dok smo se nakon pranja zuba odijevali pokraj otvorenog ormara, žena je živčano vršljala kroz hlače, napokon uzela jedne, navukla ih na sebe, a onda rekla da ne može više tako.

Sumnjičavo sam je pogledao: „Šta ne možeš više tako?“

Šutjela je, pogleda uprta u pod.

„Ljubavi?“ pokušao sam izvući njezin pogled iz poda.

„Molim?“ uzvratila je odsutno, ne digavši pogled.

„Šta je bilo? Šta ne možeš više tako?“ upitao sam.

Digla je pogled, otkopčala gornje dugme na hlačama i tiho rekla: „Ne mogu više obući ni jedne hlače. Ne mogu živjeti u strahu da će mi puknuti dugme. Ne mogu ovakva kupovati kupaći.“

Nije mi bilo jasno o čemu je riječ: „Šta pričaš? Odlično izgledaš. Pa ove hlače ti pristaju kao salivene.“

Još jednom je ljutito pogledala hlače na polici ormara, pa one na sebi, a onda i mene tužno-razočarano: „Nisi primijetio da sam zadnjih mjesec dana u istim hlačama?“ Odmahnuo sam glavom. Onda sam slegnuo ramenima i rekao: „Ja sam uvijek u istim hlačama. Imam jedne za zimu, jedne za proljeće i jesen, jedne za ljeto. Kako da primijetim da si ti mjesec dana u istim? I kakve to ima veze?“

„Ovo su jedine hlače u koje stanem. Jedva. A rastezljive su“, rekla je glasom kojim bi mi valjda priopćila kako je i treći brat stradao u prometnoj nesreći, da je kojim slučajem imala trojicu braće i da su svi stradali u prometnim nesrećama.

„Ne pretjeruj“, pokušao sam je smiriti. Onda sam je još jednom dobro promotrio. Da se mene pitalo, tako bi trebala izgledati jedna seksi žena. Zato sam rekao, glasom za koji sam bio uvjeren da će zauvijek raspršiti njezine dvojbe: „Odlično ti stoje. Da izgledaš samo malo bolje, siguran sam da više ne bi bila moja žena.“

U ženi se nekoliko trenutaka kovitlala mješavina očaja i bijesa koja je onda našla način da izađe: „Odlično? Kako odlično!? Nalazim se na korak do pakla!“

Bilo mi je jasno da se mene neće puno pitati o tome kako izgleda seksi žena, tako da se i u meni počela kovitlati mješavina zbunjenosti i bespomoćnosti: „Koji crni korak do pakla!?“

Žena je s rukama letargično prepuštenima gravitaciji odgovorila: „Ako puknu rastezljive hlače, nema povratka.“

Nisam mogao vjerovati vlastitim ušima.

Bila je to tema koje se uopće nisam uželio.

Opet.

 

/ / /

Malo toga me frustrira kao žena koja misli da nije lijepa samo zato što ne izgleda kao manekenka ili bilo tko tko živi od svog izgleda, a vjerojatno me ništa ne frustrira više nego kad je u pitanju moja žena. Ako joj takvo što i kažem, odgovara kako je svjesna da je to apsurdno, ali da si ponekad ne može pomoći. Najčešće kad ima osjećaj da će joj pući dugme na rastezljivim hlačama. Ne mogu shvatiti vezu između dugmeta na rastezljivim hlačama i ženske ljepote. Ljepota dolazi iznutra, nikako iz hlača. Kad sam je upitao što je ljepše od žene koja se dobro osjeća u svojem tijelu, gledala me je nekoliko sekundi tupim pogledom kao da sam pitao koji je to auto bolji od moskviča.

„Pa to je najteže“, procijedila je napokon. „Šta misliš koliko se žena osjeća dobro u svom tijelu?“ Zastala je na trenutak, a onda rekla: „Nijedna koju znam!“

Zaustio sam da joj kažem kako je to najveća glupost koju je ikad izrekla, ali sam je pogledao u oči i odjednom pomislio da bi to mogla biti istina.

„Nijedna?“ upitao sam ispod glasa.

Zakimala je odlučno, ne mičući pogled iz mojih zjenica.

„To je stvarno žalosno“, rekao sam već prilično obeshrabreno, ali ne i pomireno s takvim stanjem stvari.

„Znam, ali tako je. Koliko često pričaš sa ženama o tome kako se osjećaju u svom tijelu?“

Nisam morao previše razmišljati da bih odgovorio na to pitanje: nikad nisam o tome razgovarao sa ženama. Ali to nije moglo poljuljati moje najdublje uvjerenje kako su lijepe žene posljednja stvar kojom ovaj svijet oskudijeva, kako su zapravo mali izgledi da napraviš samo nekoliko koraka a da ne naletiš na koju. Onda sam ipak odgovorio na pitanje: „Istina, ne pričam sa ženama o tome. Kad vidim neku lijepu ženu, nikad mi ne padne na pamet da ona može misliti drukčije o svom izgledu.“

Žena je ponovno kimnula i rekla: „A ja pričam. I vjeruj mi, žene se ne osjećaju dobro u svojim tijelima. Znaju da ih muškarci, kad ih gledaju, uspoređuju s manekenkama.“

Pomisao da živim u svijetu u kojem žene uspoređuju s manekenkama i u kojem žene znaju da ih uspoređuju s manekenkama nije bila nimalo ugodna. A moja prva reakcija na pomisli koje su neugodne jest odbacivanje. Iako se nikad ne mogu oteti dojmu da ta neugoda koju osjetim upravo znači da ne bih tek tako trebao odbaciti takvu misao. Kako bih se izvukao iz neugode koju sam osjećao dok sam naprečac odbacivao neugodnu misao, ustao sam od stola, prišao hladnjaku, otvorio vrata i izvadio bocu vode. I umjesto da uzmem čašu i napunim je vodom, okrenuo sam se zbunjeno prema ženi i rekao: „Ali ja tebe ne uspoređujem s manekenkama. Nisam to radio ni kad si imala 20 godina, a sigurno to neću početi sad kad imaš 30.“

Kimnula je i rekla: „Znam. Jer me voliš.“

Onda sam i ja kimnuo: „Tako je. Zar to nije dovoljno?“

„Nitko ne bi bio sretniji od mene da je to dovoljno. Ali nije“, odgovorila je.

Tupo sam gledao ženu još nekoliko sekundi, a onda napokon uzeo čašu, stavio je na stol, napunio je, a ženinu dopunio. Vratio sam bocu u hladnjak i sjeo ponovno za stol. Otpio sam gutljaj i rekao: „To je najobičnije sranje. Kakve veze ima ako te drugi uspoređuju s manekenkama? Pa nisu ti oni muž!“

Žena je slegnula ramenima i mirno rekla: „Sve to znam.“ Onda je dodala nešto tiše: „Sve to ne pomaže.“

Nisam to mogao prihvatiti, a istodobno nisam sumnjao u istinitost njezinih riječi. Osjetio sam kako se frustracija razbuktava. Dvaput sam stisnuo šake i rekao: „Mrzim kad ti nisam dovoljan.“

Nagnula se nad stol, ispružila ruku prema meni i rekla: „Nemoj.“

Nisam imao snage prihvatiti njezinu ruku, ni gledati je tako ispruženu. Spustio sam pogled i rekao: „Moram. Osjećam se tako jadno kad ne mogu spriječiti da se nepotrebno ozljeđuješ.“

Još se malo nagnula, dodirnula moju ruku i slabo se osmjehnula: „Bit će bolje kad pređem četrdesetu.“

„Zašto?“ pitao sam ne pomaknuvši ruku.

Gledala me je još nekoliko trenutaka onako nagnuta, nježno prelazeći prstima preko mojih, onda se naslonila i rekla: „Čini mi se da će onda to uspoređivanje s manekenkama izgubiti svaki smisao. Bit ću dovoljno stara da im budem majka.“

To je bila prva ohrabrujuća izjava tog prijepodneva.

S nesigurnim, tek probuđenim optimizmom u glasu, upitao sam: „Ne bi li to uspoređivanje moglo izgubiti smisao malo prije? Recimo, u tridesetima?“

Osmjehnula se, malo nagnula glavu, zaškiljila jednim okom i rekla: „Sumnjam.“

Uzvratio sam joj osmijeh sa škiljenjem i upitao: „A šta da radim dok ne uletiš u četrdesete? Da živim sa ženom koja misli da nije lijepa?“

„Tako nekako“, odgovorila je.

Onda je dodala: „Barem ako misliš biti sa mnom.“

Tad sam se ja nagnuo nad stol i uhvatio njezinu ruku: „Da znaš da sam baš to planirao. Ali to neće biti lako, jer ću u međuvremenu morati živjeti kao muškarac koji ne može pomoći ženi da se osjeća lijepom, a to i nije baš ono što želim. Sigurno ću zbog toga patiti od nekog oblika mentalne impotencije.“

Izvukla je ruku iz moje, zaokružila oko stola i prišla mi. Stajala je tako, a onda uhvatila moju ruku i povukla je prema sebi. Ustao sam kao hipnotiziran i stao do nje. Čvrsto me zagrlila i rekla: „Bolje mentalna impotencija praćena fizičkom potencijom nego obratno.“

Ako je to bilo sve što mi se nudilo, morao sam se složiti s njom. Uzvratio sam joj zagrljaj. Polako sam spuštao ruke niz njezina leđa, sve dok ih nisam strpao u stražnje džepove njezinih hlača. Osjetivši pod prstima tu predivnu zaobljenu guzu, nisam mogao ne pomisliti kako bi pucanje tih hlača bila vjerojatno najljepša eksplozija koja mi se može dogoditi.

Dok smo tako stajali, iznenada sam se sjetio jedne Carverove pjesme. Rekao sam joj da se ne miče i odjurio u sobu. Iako je već neko vrijeme nisam čitao, točno sam znao gdje je Carverova knjiga, a otprilike sam znao i gdje je pjesma. Kad me ugledala kako se vraćam s knjigom u rukama, iznad glave i u očima su joj poiskakali upitnici. Zamolio sam je samo trenutak strpljenja. Neodlučno je uzdahnula, a onda kimnula u znak pristanka. Ubrzo sam našao pjesmu. Ispravio sam kičmu, lagano zabacio ramena unatrag, pročistio grlo i počeo čitati.

 

Njegova žena. Četrdeset godina ju je slikao.
Neprestano. Golotinja s posljednjeg platna
isto je ono mlado tijelo s prvog. Njegova žena.

Onakva kakvu ju je iz mladosti upamtio.
Dok je još bila mlada. Njegova žena u kadi,
ili razgolićena za stolićem pred ogledalom.

Njegova žena koja rukama pridržava grudi
zagledana vani u vrt.
Zaogrnuta suncem i bojama.

Uokolo je sve u cvatu i ona je
mlada i uzdrhtala. Najpoželjnija.
Kad je umrla, još malo je slikao.

Naslikao je nekoliko pejzaža i izdahnuo.
Da bi ga zatim položili do nje.
Njegove mlade žene.

 

Digao sam pogled s knjige i susreo se s njezinim. Volio bih da ste u tom trenutku mogli biti tamo. Nije ništa pokušavala reći, nije bilo potrebe. Kad bih mogao birati trenutak koji će vječno trajati, mislim da bi bio upravo taj.

 

 

Smirenost i jasnoća percepcije mogući su ako prihvatimo svijet onakav kakav jest, bez namjere da ga promijenimo. To je u biti religiozan stav, zato što me usuglašava s većom cjelinom ne odvajajući me od nje. Ja se ne pretvaram da znam bolje i ne živim u nadi da ću postići nešto bolje nego što bi snage koje već djeluju u sistemu učinile same po sebi. Kada vidim nešto strašno, i to je, također, jedan dio svijeta, ja se s tim složim. Kada vidim nešto lijepo, ja se s tim također složim. Taj stav zovem „poniznost“ – složiti se sa svijetom onakvim kakav jest. Samo taj pristanak omogućava percepciju. Bez njega želje, strahovi, procjenjivanja, moja poimanja – ometaju moju percepciju.

Bert Hellinger, Nevidljivi zakoni ljubavi

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.