Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

blizu su
čujem snijeg kako škripi
pod čizmama
ne znam da l’ me vide
ležim uz stablo
i grlim si koljena

oni šapuću i traže me
čujem jednog kako vadi nož
samo mjesec da ne izađe
i ne izda me srebrom

srce udara
bojim se da ga čuju
i da će kao magnet
zavesti njihova sječiva

ne želim umrijeti sam
o kako trebam nekoga uz sebe
samo na tren
tek zagrljaj il’ dva
nekoga s kime bih podijelio kraj

sklupčan uz korijen zamišljam
da je to neka žena
meni tuđa
ali voljna
crnja od noći
žena
iz zabačenog sela
do kojeg vodi neprohodan put
kroz šume lijeske i gloga

ugoda mi oblijeva prepone
mokraća me grije
ona žena me gleda i smije se
maše za rastanak
i njihove čizme odvodi u noć

danas spavam sam
soba smrdi na urin
prozor nikad ne otvaram
svake noći pišam u krevet
namjerno i svjesno
sretan
što to mogu učiniti