Zapisano metkom | Zoran Žmirić
* * *
pričao je jednom spiker
kako su na antarktici otkrili čudo
kanale ispod leda od vododerine
tragovi nekadašnjih rijeka, valjda
i fosilne ostatke bjelogorične šume
sve su sondirali i snimili
zaključili da je tu prije nas
bio neki drugi svijet
prije znanog ledenog doba
dakle
netko je tu živio, imao pismo, medicinu, tehnologiju
možda su letjeli i na mjesec
zašto ne? i nama je uspjelo, a nije da smo nešto mudri
pričao je jednom seljak
kada dugo sadiš krumpir
iscrpi se zemlja
stoga
nije loše
odmoriti tlo
na neko vrijeme posaditi travu
pustiti korov neka džiklja
prekopati
pa ispočetka, najbolje s mahunama
čemu se onda ljudi čude
i spiker skupa s njima?
prekopat će nas jednog dana kad izmorimo svijet
natopiti
i iznova zasaditi
doći će neki drugi, novi ljudi
i neće znati da smo ikada tu rasli
imali teslu, herodota, seneku i voltu
kopernika, arhimeda, tuđmana i slobu
proći će milijarda
i oni će gledati neku drugu antarktiku
snebivati se od čuda
što su sto metara ispod leda pronašli bakrenu kapsulu
jednom će njihov spiker pričati
kako je tu nekad živio neki drugi svijet
ili su planet možda
pohodili izvanzemaljci
nisu tu bili izvanzemaljci
nabijem vas
tu smo bili
moj kalašnjikov
ja
i okvir pancirnih metaka
Sadržaj
PRIJE METKAza sve one lijepe dane koje smo propustili
pitao sam brku
vlak tutnji pa uspori
brojalica kaže
rekla mi je prije polaska
pričao je jednom spiker
u džepu nosim papir
shvatio sam da imam pristojnu prednost
što ako se sutra probudim i shvatim da sam mrtav?
hodam po zgarištu nekog sela
gledam humku perunike
kad koljači
noć je u selu zabundana strahom
znaš ono
blizu su
opet se profesor iz susjedne spavaonice
kad skonča kurbin pir
glava
igrajmo se rata
prije devetnaest godina
čovjek odmetnut od mene
prošlog su tjedna
polje, jara, omara, vrućina
lijepo ti stoji vjenčanica
preko polja
kad padnem
miran kao riba
sjećanja na njih griju nam nadu
ti si sve one žene
kiša je izdubila stolicu u glini
ako ih danas sve pobijemo
u dnu pod korijenjem
poklonili su mi knjigu
vratila se mrtva straža
limena stolica na zgarištu
zavukli smo se u šumu kako bismo predahnuli
jako me smeta
POSLIJE METKA
nisam se borio za zemlju koju ne volim,
već ne volim zemlju za koju sam se borio
kad je braco stigao u ceradi
usnuo sam u dubokoj šumi
baš bih mogao napisati pjesmu o san cristobalu
pitaš gdje su mi misli
kako je glupo
razbijen okvir
jednom su me, na prijevaru
jutros
prije nego se dogodilo
dobar dan
gledam i ne vidim
ona zna
u najmanjem parku na svijetu
jedne večeri
ovce za šišanje
noćas je na straži bilo mirno
onoga dana kad sam se rodio
što bi čovjek mogao reći o očima koje nisu plave
tužna vijest me dočekala
rat diže čašu
pet dana u tjednu
nešto bih si rekao
budim se kraj hladne peći
želim vidjeti djevojku koja sliči na mene
kad netko poželi napisati pismo
o
voliš li me?
dom je tamo gdje je srce
kad mi duša otputuje
svako malo obiđem groblja
svako malo nazovem psihijatriju i pitam
prodao sam kalašnjikov
rekao je nešto što nije trebao
mudar je brko
SOL KATARZE
Milan Zagorac
Impresum