Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

hodam po zgarištu nekog sela
nagorjele grede kuća vire iz snijega
pod nekim čudnim kutovima
k’o čačkalice kad bi ih bez reda
rasuo po travi
pa ih gledao
iz prilične blizine

iz daljine
ako me sad netko gleda
čini mu se da ono mrav gmiže
po tanjuru punom raskašenog griza
s čokoladom

i smiješno je što od sela
ostao je tek jedan zid
sve se srušilo, smrvilo
pod nogama škripi crijep s krovova
a na onom zidu što nije pao
s čavla visi fotografija neke djece

gledam tu sliku kako stoji
pod pravim kutom
netaknuta
ona jedina u svom kaosu
ni staklo joj nije napuklo
čak se nije ni zaprašila jako

i mislim kako nije najgore to što ćemo
djeci ovakav svijet ostaviti
već što oni neće doživjeti
da ga za nama popravljaju