Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

noćas je na straži bilo mirno
pa sam odlučio poći na kraći izlet
ne znam kako, ali našao sam se
na putu za damask
leđima pridržavam zvonik stare crkve
penjem se uz njega kao žilavi bršljan
krovište je lanulo na oblake kao staro pseto
mjesec je reflektor
ja na daskama koje nikome ništa ne znače

zaslijepljen od srebra
čujem glas kako me doziva
pita me zašto ga progonim
ja pitam sebe samog
je li to bog nema pametnijeg posla pa mi je odlučio prikratiti
smjenu
a on iznova
vapi i pruža palčeve prema meni
kako bi mi ljuske izvadio iz očiju

pristojno mu pokušavam objasniti
da to što ulazi u uši ne dopire do razuma
pokazujem mu na onu stranu i govorim
nisam ti ja malome kuću srušio
granata je stigla preko brda
idi tamo pa s njima razgovaraj
oni će te sretni saslušati
prije nego opet ispale jednu
kako bi na cijevi ugrijali dlanove

ali svi ste vi, kaže, isti
vjerujem da jesmo
ali ja iako slijep
vidim ono što ti ne želiš
božje smo sjeme, ali je žetva vražja
a s visina
tajac
muk