Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

što ako se sutra probudim i shvatim da sam mrtav?
shvatim, da sve ono što mi je sudbina zacrtala neću moći doživjeti.
jer eto, predomislila se i sve što mi je do tog trena bila namijenila,
olako je obrisala.
i sve što sam od tog jutra pa nadalje trebao učiniti, neću moći
učiniti.
shvaćam
kako neću stići odrasti, a trebao sam.
kako neću više imati šansu upoznati onu plavu s pedagoškog, a
trebao sam je upoznati.
štoviše, oženiti je, dobiti s njom sina i kćer, tjednima s njom smišljati
im imena,
dogovoriti se da se zovu po apostolu pokajniku i hanni schygulli
neću stići odsjediti jutro na pustom molu i uz kavu brojati kreste
morskoj pjeni,
razmišljati što ću sve stići u životu učiniti
gledati nju kako pleše uz „personal jesus“ i smješkati se
misliti pri tome kako sam i sam mogao skladati tako jednostavnu
i efektnu stvar
i njoj je posvetiti
kako bi je tek onda iznutra razdirao njezin osobni isus.
njezin ja.
neću stići ostarjeti, s njom ili bez nje.
a i to sam trebao.
i te kako.