Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

sjećanja na njih griju nam nadu
da se imamo kome vratiti
o njima se i bez pitanja
rado govori
samo natočiš rakiju
i priča krene sama

rakije i žene
klize nam niz grla
svaka sa svoje strane
jedan ljuti gutljaj
dva gorka uzdaha
dovoljno je pitati:
čeka li te itko?
priča se prolije
i satima ne hlapi

i mene čeka jedna
samo mi natoči i slušaj
ispričat ću ti o njoj više
negoli i ona sama
o sebi zna

skoro sve
o njoj ću ti reći
prešutjet ću ti samo
da je
tek moj umišljaj
i da sam je
prije nekoliko godina
sasvim slučajno
sreo na plaži

bili smo klinci
tek smo krenuli u srednju školu
spustila je ručnik do moga
ja sam se pravio da spavam
kasnije smo se još jednom vidjeli u autobusu
kimnuli smo si kapcima
i odmah odvratili pogled

dao sam joj ime
adresu
i visinu
boju kose, očiju i glasa
sve sam joj dao
jer
o njoj ne znam ništa
a pamtim tek misao
o njoj

oblačim joj haljine
biram joj šminku
izvodim je u šetnju
držim je za ruku
pomno je ukrašavam s puno detalja
kao najskuplji poklon
koji umatam
za sebe
i ostavljam ispod bora
da me zatekne
jednom
kad se vratim