Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

jednom su me, na prijevaru
odveli na književnu večer
udovica mesnatih bokova
s glupom ružom od crnog dekorativnog tila na glavi

(koju sam inače znao iz viđenja – živjela je u staroj zgradi od
crvene cigle na brdu iznad grada, previsoko od tla da bi joj se čak
i siluetu nazrelo dok se uvečer presvlačila kraj praznog kreveta)

ronila je gorke stihove
opterećujući nazočne
čas sobom
čas pokojnim mužem iza kojeg je također
ostala pokoja pjesma

pjesnikova žena
postala je pjesnik po pjesnikovoj smrti
svašta se dalo čuti
po svršetku njezina kazivanja
samo ako si imao živaca priključiti se
kritičarskom krugu koji je optrčavao sivi pinot

zapitali su se umnici
nije li bol jaka inspiracija
ili ga je oplakivala
mučki, lopovski, kurvinski
njegovim vlastitim stihovima

tad o tome nisam imao mišljenje
i nemam pojma od kud mi je
baš ona sad pala na pamet
no prisjećam se i mislim
nije li ipak lijepo, oplakivati nekog stihom
pa makar i njegovim
slici koja se time da stvoriti
ne može se odreći mekoća
i putenost što miriše na neprozračeni stan
s demode tapetama floralnog dezena
oblijepljenim po brašnjavim zidovima trusnog cementa
unutar kojih se dvoje
jedno drugome
na neko vrijeme posvećivalo

slika koja se nije i neće dogoditi
življa je od mene samog
stojim pred starom zgradom
od crvene cigle
na brdu iznad grada
pokušavam uhvatiti siluetu žene
ne uspijeva mi
pa se dižem
i uspinjem do prozora
razmičem zastor od zelenog brokata
s lakoćom ulazim u sobu s demode tapetama floralnog dezena
i pitam je
bi li meni poklonila stih
evo, ako želi, sam ću ga napisati
samo neka mi ga pročita jednom
neka slaže da je njezin
i da ga je napisala onda
kad sam joj se ritnuo
i time joj naježio sve dlake
na vratu i drugim mjestima
pitam je
bi li stih poklonila ratniku
ili meni
koji je od sebe samog
sve bitke izgubio