Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

jutros su
neki nama nepoznati ljudi
parkirali u dvorištu

pogrbljene sjene
uklonile su se pred njima
prije no su stigle
počistiti snijeg

dvojica su
među sobom
podijelila teret malog limenog kofera
koji je pun medalja
uz škripu čizama po bjelini
ušao u zgradu

neće proći pola sata
prvo šutke
a onda sve glasnije
ali nekako i ispod glasa jer bi drukčije bilo nepristojno
oni će razvrstati sjajne džidže
i prebaciti svaku od njih
u po jedan veći kofer
limeni također

mali će kofer kasnije
olakšan toliko da ga više ne nose u dvoje
vratiti u auto
sjesti
i otići
i više ih nećemo vidjeti
bar ne do idućeg prodora

velike kofere
sutra će
natrpati u kamion
onaj isti u kojem su ogulinci
po kvartu prije rata
prodavali kupus

sad im ne trebaju
doviknuo je netko tko se nije suzdržao
trebaju, trebaju, došapnuo je sebi u brk stari profesor
koji je rijetko pričao
a i kad jest
nitko ga ne bi razumio

trebaju, dakako
kako bi se drugačije haron naplatio
kad ih bude prevozio preko rijeke boli