Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

opet se profesor iz susjedne spavaonice
napio prije večere
pa gnjavi ljude
recitira nekog richarda trećeg
kao da me briga
i za prvog i za drugog

samo se kukavice služe riječju savjest
smišljenom da straši jake ljude
grakće i nastavlja kao da prijeti
savjest nek’ su nam mač i snažne ruke!

nije savjest stih
profesore
nije ti to naplavina slova
kojom ispireš usta i pljuješ je nekome za vrat
savjest je sablast
zmija u crijevima
znoj pod pazusima na minus dvadeset
savjest je živa
kao rana

puše ti u uho dok nišaniš
zametne ti upaljač kad kreneš zapaliti selo
vlaži ti dlanove kada trgneš nož
savjest je ona koja ti noću
glupostima puni glavu
o tome kako svi smo isti
različiti, ali opet jednaki
drugačiji, a istovjetni
tlači te mislima
za koje nisi ni znao da ih imaš

savjest
svoje hladne ruke zavlači ti pod košulju
ne da ti spavati
suhim dlanovima prekriva ti usta
ne da ti disati
tjera te da plačeš dok samuješ na straži
i pogledom bušiš maglu

kaže da u ime dobra ne možeš činiti zlo
i to ponavlja
prvi, drugi, treći put
nadjenut ću joj ime richard
samo da joj imam nešto
napisati na grobu
metkom na truloj hrastovoj letvi

ubit ću je
profesore
savjest ću ubiti
olako
kao što ti ubijaš vrijeme
rakijom i recitacijama
trbuh ću joj rasjeći
profesore
crijeva ću joj zakucati iznad peći
a ti
ako me uhite zbog umorstva
posvjedoči
reci da je bilo
u samoobrani
toliko mi duguješ
profesore
mater ti pijanu i dosadnu