Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

lijepo ti stoji vjenčanica
pogrbljena stara ženo
svatovi bez glasa što nas prate
šutke pjevaju pjesmu
koja krv natiskuje kroz uši

zagonetan ti je osmijeh nevjesto
zamrznut u vremenu
razbijen i pokupljen
sa snijegom i blatom natiskan u ždrijelo
začepio je svaki pokušaj
da opet budem čovjek

zavodljive su ti ruke mladenko
srce mi trne od njihovog dodira
mraz u miraz donosiš
i njime ga umivaš
pa sve što kroza njega teče
u čudu zastaje
i opčinjeno te gleda

prazan ti je pogled zaručnice
propadoh u njega pa se zatekoh
u okrugloj sobi bez prozora i vrata
tvoje su oči dva zabravljena okna
spušteni zastori i navučeni kapci
mladost moju iza njih si skrila
i vatru davno izgubljenu
stisnula pod skute
proplamtjet ćemo skupa
u zadnjoj bračnoj noći
raznijet će me vjetar
kao pahulje pepela
nad sve one vode
koje nisam preplivao