Zapisano metkom | Zoran Žmirić

* * *

prije nego se dogodilo
lijepo sam zamolio
ne tražio
ne zahtijevao
zamolio sam ga
da me pusti sjesti
s druge strane

jedino mjesto u busu bilo je ono naopako
ono mjesto za trudnice i invalide
znate ono
gdje sjednete leđima prema vozaču
pa morate gledati kako stvari promiču unatrag
kako odlaze od vas
kao život koji se odmotava
i bježi
a vi ga ne možete zaustaviti

rekao sam
prebacite se ovamo, vama je svejedno
dok se vozim ne mogu gledati unatrag
mogao je i ljepše reći da neće
mogao je ne reći ništa
mogao je bilo što
mogao sam i ja
možda
ostati stajati
ali
žeravica je zakuhala u želucu
vatra je suknula kroz crijeva
para je pisnula kroz vene
razum se pregrijao kao kotlovnica

povukao sam ga za ruku
odgurnuo me
udario sam
jednom, dva puta, tri…
sve sam ih poslagao i gazio
krv je prskala po prozorima
neka žena je vrištala
raspao joj se najlon i naranče su se kotrljale autobusom
vozač je zaustavio nasred ceste
ljudi su bježali glavom bez obzira
netko vas je pozvao i sada ste tu

nikome ne želim zla
tog sam jutra na stanici
odlučio
da ću se ponašati pristojno
ali nisam mogao znati da će me ta vožnja unatrag
podsjetiti
kako su me jednom vezanog
posjeli naopako da gledam van
kroz prtljažnik teretnog kamiona
dok su nas vozili u šumu
da nas ne vrate kućama