Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

* * *

zaspao sam u govornici
dobri ljudi trče kroz žice
trče u rođendane
i na odlasku kući
kupuju benzin da ih nešto veliko
ne zatekne nespremne
ovih nekoliko nebodera drže
krajeve mreže
u kojoj ja i moj razbijeni swatch spavamo
kad ujutro budeš izlazila provjeri samo jesu li
živa stakla govornice
na slijepoj cesti pored tvoje kuće
miješa se zeleni nakit s lažnim tekućinama
govoriš o pismu što ga nisi poslala
vičeš ne bi li me probudila
spavam posve miran i tako blizu zemlje
sav je govor u zraku iznad
iznad mene
sanjam kako sviram gitaru
usred jedne pustinje
dođe neka glumica
i zavoli me