Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

* * *

 

iris
ti si kao irvas
jedino toplo tijelo u zaleđenoj šumi puna krvi
značiš bezuvjetan život
malo se osvrćeš a onda
otpuhnuvši kolut zraka iz pregrijanih pluća odeš
prema mojoj matineji nemoći
iris ti si božica tramvaja stojiš unutra pod svjetlom
isto otpuhuješ zrak ovaj put u staklo i gledaš
mene u gradu na terasi
sve je mekano sve je malo zaronilo ispod površine
i diše diše još neko vrijeme
iris ti si irvasovo mlado
sanjaš unatrag puna krvi koja juri jugom karelije
u kocki volva u pocinčanom oklopu gdje je krv
sigurna
od hladnoće i pada gdje sigurna od rupe u svom
gustom izobilju znači opet i samo bezuvjetan život
tvoji su tlakovi srodni onima iz božje
nadlaktice zubi bijeli psalmovi sreće i nepatvorene
svjetlosti kakvu su vidjeli prvi ljudi na ledolomcu
lenjin kada su ono bili zalutali među rtovima
i ris iris ostavi svoje oči u proljeću
kao potrebu da te još malo gleda
prije no što iz oblaka počne ispadati crno
a ti nestaneš prejaka srca dublje
u toplo mekano čupavo trčanje

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.