Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

* * *

 

ležiš
na leđima raširenih ruku i
nogu kao posrnula zvijezda u bešumnom
tijelu stroja upijaš tužan vrtlog svemira
koji se sjeća koji govori boju
sunčeva životinjo položena si na sjenu
uspavana u otisku dobrom mekanom pijesku
dijeliš lagani dum srca svaki put kad udahneš
djeca bacaju šarene lopte u nagli sablasni zrak
kao rivijera
ja se smijem na rubu nečega
jasno te vidim kako tamo ležiš najvažnija sebi
čekajući nekakvu vodoravnu vodu
s plamenim rubom i datumom
ne ljuti se
uzimam plavi kuk mora
dopisujem
laži laži laži

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.