Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

* * *

 

uđem u telefon
tamo je prazan ocean
odjednom nešto počne gorjeti
shvatim da upravo sviće u gradu iz kojeg sam
istrčao prepun kisika
i mlad
otključavam nekakvo gorivo
dakle ipak ćemo se voziti
po obližnjim godinama
crni pas me gleda na parkiralištu
gleda i odlazi
niz njegov jezik rastu jagode
iz njih plazi krv
smrt leži nisko
pripijena za vlažan vrat asfalta
domahuje mi
na početku tisuće
odjednom imam spol koji znači ime
polovicu planete
kupujem prije nego što
začujem glas s druge strane ulice
mi ćemo otići
o bijelim pticama drugi put
sjedimo u starom automobilu
vrijeme prolazi na radiju
gradovi tonu
gledam malo prema nebu
malo prema moru

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.