Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

* * *

 

stojim u nizini svega
što me zanima
čekam da stvari spuznu
niz nekoliko kaplji
ali stvari to ne rade
nemir se istresa iz zajamčene bure
onda je sve dalje
poput valova
inox trepavice bježe prema nečemu
da želim milijun
ozbiljnu količinu ceste između
mojih gradova
zovem prijatelje
oni dojure veseli u kanuu
trče po plićaku zavezuju
gase svjetla /poput doorsa/
sunce otetura iz toplomjera
kasno je
i mi zaista zurimo u mjesečev
mlad metal
u njegovu neprofitnu facu
kao posljedni ljudi šutimo
pijesak se podboči u stoj
na rukama
ali to sam zaboravio

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.