Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

* * *

sjedni
na moju obrvu izvadi lakat i
piši mi kad niz osedlanu cestu
budem gladak kao mrak
vozio usamljeni taxi
u kojem živi radio topao zrak i
srolana pjesma o kamowu i
njegovim počecima
sna i o kraju
prozor je dopola otvoren
dovoljno da čujem kako
hobotnica rasklapa školjku i pije
njezinu ružičastu nutrinu pohotno
puna tlakova
kao dobra cesta mexico
u kojem živi juan
brusi malahite u trubu plače
juan žena mu spava s učiteljem
njegove djece
eto vidiš
moraš mi pisati
o nekom vodopadu ispod
kojeg u nekom od mojih snova o
vodopadu leži
jezero tinte i mami nebo
jede zvijezde košuljicu izbaci
na površinu ubere je čovjek u barci
strese na mjesečini vidi zlato i
nosi svojoj ljubavi