Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

* * *

plivaj
još smo samo sekundu na ovom moru
ta kratka sablasna sreća
bog je uganuo nogu
u tvom rebru na brzinu ostavio
ručak dok te je slijedio
tvoj profil je zakačen za nebo
krasnom srebrnom šutnjom
sekunde
gdje vam je obzir
mašeš s prozora
visoko si i ne silaziš
na ravnoj sam zemlji poput nečeg
što su glazbala i vučja usta izgubili
poput tuge koja vozi u dosadu
srama što preplavljuje srce
koraci otoci velik grad
zapamtio sam da su te moje ravnice
najbolje razumjele
a to što smo često disali usiljeno
gladni opranog zraka
to ostaje drugima
o tom je ova pjesma