Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

* * *

 

klivija
tebe su tvoji plemići zaboravili
ispod pinija isprali ti oči čajem od breskvina
lišća u ledenu danu su te ostavili u polupraznom
kampu zajedno s već spakiranim ljetom u nekim
sonetima dok je kiša u bujicama šuštala
kraj tvojeg uzglavlja u bujicama nosila iglice
do tvojih suvislih bokova i nježno prateći linije tijela
kao po nacrtu (de olovka piše bol be olovka piše
kamin toplo predgrađe mačku gusti eros vino iz
krša
habe ne piše ništa osim slova nikakvu stvar koja se
lomi pod kožom kao dakle strah) zvijezde njezinog
upornog sjaja u mom mozgu oprosti ako te tamo na
samu
kraju obzora smeta moje ime ili moji neuništivi
mišići
to prolazi to ljudi nose neko vrijeme petrove uši
nađene u dokolici u kolovozu dok se nisu s
obrednih plaža uopće micali
dan je visok i moja ga glava vidi kao takvog
ja te neću probuditi
oduvijek je lice i tijelo žene koja spava za mene bilo
nalik na lijepe vinograde u podnožju vulkana
na sivkastoj zemlji sve je zeleno mirovalo
sve je bilo bogato sneno čisto poput brašna i
sjajno
ma što tu znače godine seljak mačem odsijeca
tijela biljkama nekoliko svjetlucavih kaplji
škropi tvoj pupak glatko dupinovo oko
smije se pluta po laguni dan je visok
moj lakat gori i tutnji u zemljinom srcu
raulovi konji i moja dosada
jure u glazbu

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.