Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

* * *

 

na žalost ne volim rano poslijepodne
mjesto preljeva
intimni suez suznih očiju drobi žaluzine
nespokoj kao nešto raznovrsno
mekana prtljaga tvog pupka
savija svjetlost kao aluminijsku kosu
boeinga čiji turbo mlaz šišti u ameriku
america
tako nam je izmicala topla kocka čokolade
na sredini jezika
pritisnuta u maleno nebo
zaista osjećam tijelo
jer u njemu ključaju sve tekućine
tek toliko o svijesti
a onda sumrak u velikim kolicima
iz supermarketa izvozi
naračnu
u nekom svilenom trenutku
automobili tužnim redoslijedom pale svjetla
i ništa ne osjećaju
na parkiralištu

highway
kako je ona znala reći
highway

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.