Pisanje oslobađa | Ivica Prtenjača

USPAVANKA ZA SJEVERNU CESTU

1.

kako sam dojurio u grad u kojem je
cvjetalo nebo promašio ulicu i
odjednom bio na trgu
nazvao sam te iz govornice
i rekao ne sjećam se što
jedna je žena na trgu
tražila vatre
zavukao sam šaku u prsa
bilo je kasno
bio sam blizu rijeke i neba
čekao da tama od moje kose
napravi čaj

2.

tamo sam željela živjeti
kućica s drvenim nogama u rijeci
stajala si podalje
kroz moje prazne prste
jurio je vjetar
krenuli smo prema cesti

3.

sjeli smo blizu kao u rajskom
vagonu osupnuti vrućinom laktova
zašutjeli smo i
gledali naprijed
mislio sam o tvojim koljenima i
koži na vratu
kao posuđeno jučerašnje pijanstvo
moj se strah vozio sa mnom

4.

to su prejake slike
ti bljeskovi bježimo odavde
šapnula si
osmijeh za grad koji ne zna što bi
s dvoje ovakvih
na cesti naravno dobro
u grlu nosim živog slavuja
ti na čelu mrlje od meda nekad
sam bio i velik i jak
i ti si bila sa mnom na moru

5.

stao sam uz cestu u drvenoj kući
muž mi je prodao orbit ronhill i
veliko ožujsko žena je ljuljala dijete
spavalo mi se volio sam ih
ja sam pleme

6.

u autu si me dočekala
protegnuta razmotana
posložio sam te preciznom pjesmom
i kad si napokon bljesnula
unutar svojih mjera i kad si ih
malo prešla
krenuli smo
trebalo je sustići način
otvorio sam prozor
dolje niz cestu
ti si se slatko okidala

7.

ne volim svoje ruke
koje uvijek slušaju rekla si
stanimo želim isprobati
stao sam i
sudarili smo divlje krljušti tijela
izgrizli usne i izgrebali
malu prestrašenu misao o rukama
koje ruke
upitao sam

8.

gas gas gas i
glazba obješena mjesečina
miris fine nestvarne noći
dobro je zašutjeti otpuhivali smo
dim kroz odškrinute prozore
u raju je bilo lijepo toplo
po prvi put mislio sam o tvom pupku
tamo negdje
ožujsko je bilo pri kraju

9.

hej bacit ću ispeglanu kosu
neka plače pejsaž
za mojim mirisima
rijeka je pratila cestu
pšenično polje natapirana
frizura zemlje
mislio sam
kraj stoljeća
polizao tvoje disanje

10.

a onda drugi grad
kao nevješti ljubavnici približili smo se
namjestila si neobične oči izbrojala
svoje i moje usne u redu je
na semaforu dug crven poljubac
kako ti je ime
moramo se upoznati

11.

hoću whiskey
zavukla bih se u rupu u kojoj
kaplje voda s kamena
daj nešto
trenutak putuje niz ranu
ja sam igračka ostavit ću te
mrzim se
ali ja te volim
i vrti mi se

12.

sad hodamo ostavili smo
snježni auto kao potrošenu
kartu za kino
u blizini neke crkve
grad je važniji od mene
neprestano telefoniraš
izguran sam u obrise vrijednosti
postajem pločnik vaza s cvijećem
prolaznik
a tko sam lijepo obožavao
moje suho srce i ja
u gradu svjetla
što će mi svjetla

13.

da mi se popeti u neboder
uvući se u krevet ilegalne
ljubavnice
zaplesati nešto teško zalijepljeno
pasti nasred sobe
da me dižeš smiješ se
poslije svega hraniš
pudingom od vanilije
da mi je dočekati jutro
taman sâm
gledat ću žene na trgu
nudit ću pjesme
staru hranu za golubove

14.

umiven sam presložen i
tvoji me stripovi ne smetaju
odakle mi ova modrica na bedru
podigneš haljinu
lijepe smo vlažne životinje
i opet plivamo

15.

kad sam odlazio
ostavio sam u tebi nešto zeleno
sjetio se filma o bijelim
medvjedima
nad rupom u ledu
kasnije je stvar poletjela
kao gejzir krvi crveno crveno
i usamljena para
tulumario sam u neizrecivom poretku
klizio niz čelične jezike
spavao na žiletu

16.

trljali smo se leđima
zurili u vlasita sunca
uzverem se u pozdrav
potražim ti oči rukama
hajde kažeš
odgurneš čamac niz rijeku
ali razbuđeni plivači
potope ti oči
trčiš uz korito i mašeš
ja nagnut nad vodom ispirem
bijelo crveno rublje a
zlato sam spremio

17.

kraj je kad zatvoriš oči
meni je recimo kraj
kad zaboraviš
kad bez ikakva panična sna
dopremiš brzake tijela
u moju blizinu
kad se ne bojiš za svoje
usnice fina prašina ceste
kad ravnodušno odeš
kupiš novine
otrčiš negdje