Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

Još jučer je plavi krevet bio Perzija. Nježno čvoranje tijela, jedna izletnica hrani nas grožđem, najsitnijim, najslađim bobicama. Pod jezikom izmišljamo nove, sve novije oblake, te mrlje od usana, s tijela očistit ćemo opet samo usnama. Šapat ulazi u tetive, napinje ih i od te struje svijetli noć, jutro će pak preskočiti brončanog konja, smrznutog dolje na parkiralištu. Još jučer je plavi krevet bio Perzija. Sad odlučujemo tko će koga umotati u plahtu i gurnuti niz solju nagriženu dasku. U valove. I tko će ostati da spusti zastavu sam i sam umre od skorbuta. Svejedno je to. Perje gori na suncu. Vjetar donosi oblak prašine i čuje se samo tvoj glas. Ti spuštaš zastavu i umireš od skorbuta. To je sad jasno.