Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

Led je na svemu. Samo užareno srce pada kroz oblake, kroz neboderske šupljine u donju osamu. Prozirno je, a ništa ne vidim. Govorim da je led na svemu što hoće dodirivati moje srce, na tvojim rukama, koje, napokon, stoje tako nezaigrane. Pad u donju osamu. U mjesto na kojem leži zvijezda pod morem. Ti ustaješ i prelaziš preko sobe, kaplje krv sa sekunda koje prolaze, koje se zabijaju u ograđeni dio mojih usnica na mjesto izgovaranja smrti, na mjestu u koje se uguravaju silikoni za posljednji veliki felacio koji si ti nazvala „samo felacio“, samo jutro ratoborno i slano, prije toga si me zavezala za krevet i šaptala. Piši, piši. Piši mi jer odlazim. U snu su neki ljudi nosili bijele najlonske vrećice pune živih zmija. Zmije su pjevale jednoglasno i mogle stajati uspravno, između njih šibao je vjetar. To je na kraju zvuk moga plača, to je slika moga tijela. Povlačim se zajedno s vodom, zajedno s oblacima, mada mjesto mog nestanka ne osigurava nikakvo sjećanje, ništa. Ako srce izdrži to može biti samo ova rečenica, ali ona, kao ni jučerašnje disanje, nema više svog vremena.