Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

 

Led je na svemu. Samo užareno srce pada kroz oblake, kroz neboderske šupljine u donju osamu. Prozirno je, a ništa ne vidim. Govorim da je led na svemu što hoće dodirivati moje srce, na tvojim rukama, koje, napokon, stoje tako nezaigrane. Pad u donju osamu. U mjesto na kojem leži zvijezda pod morem. Ti ustaješ i prelaziš preko sobe, kaplje krv sa sekunda koje prolaze, koje se zabijaju u ograđeni dio mojih usnica na mjesto izgovaranja smrti, na mjestu u koje se uguravaju silikoni za posljednji veliki felacio koji si ti nazvala „samo felacio“, samo jutro ratoborno i slano, prije toga si me zavezala za krevet i šaptala. Piši, piši. Piši mi jer odlazim. U snu su neki ljudi nosili bijele najlonske vrećice pune živih zmija. Zmije su pjevale jednoglasno i mogle stajati uspravno, između njih šibao je vjetar. To je na kraju zvuk moga plača, to je slika moga tijela. Povlačim se zajedno s vodom, zajedno s oblacima, mada mjesto mog nestanka ne osigurava nikakvo sjećanje, ništa. Ako srce izdrži to može biti samo ova rečenica, ali ona, kao ni jučerašnje disanje, nema više svog vremena.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.