Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

ŠETNJA

Cijelo se popodne
utrkujem sa svojom šetnjom.
Što bi to moje srce htjelo
i ne bi?
Snijeg se raspada na suncu,
led pluta po smeđoj rijeci,
oko mene je mnogo ljudi
koji trče, hodaju, sav je vjetar u
psećem krznu,
jedna mu djevojka baca grudu.
Mene su za tren ogrijali
tamno
crveno
lakirani
nokti
u toj grudi.
Tako se lako leti, ali
se teško hoda po meku
snijegu
osobito, kad ovako
kao ja sad,
ne vidiš prema tome nikakvu želju,
i ne zanosi te svjetlucanje
tog iznimnog popodneva
provedeno
nakon dugo vremena
izvan stana
i
među ljudima.