Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

Često razgovaramo o tome kako bismo to trebali prestati činiti, prestati razgovarati. Noć nas odlijeva u ledene kocke, u anonimno se topimo, nekad, netko će nas otpiti, kako i treba, uostalom. I potežemo najgore snove, ja onaj o zmijama, ti o smrti djeteta, šutimo, sišli smo na zemlju i sad palimo svoja krila i padobrane. Brišemo znakove, s trbuha lagano kamenje, u plahti su zvijezde i nemoguće, moje udaljeno tijelo u izdahnutom nikad, pa promjena vremena, nešto ponovno nađeno i blago jutro, zagrli me, pusti me.
San je pjega, govorim ti, zalutali smo.