Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

U meni žive maleni boksači. Maleni, polomljenih nosova, kojima ruke u teškim rukavicama padaju na uske bokove, u meni oni žive. Poslije, na izlasku iz svlačionice, iz stražnjih džepova vade plastične češljeve i svu kosu povlače natrag, na zatiljak, među slova i strah. Pričaju kako su bili u meni.
Ja tada prisluškujem, krajnji voajer, moje se ime ne izgovara, napinjem kožu, preko slane kaplje, preko mora i suze, osluškujem sve. Putujem zajedno s drugim raspuklinama u slijepe čekaonice, među tračnice, u visoku travu, u bivše. I vodim tebe sa sobom, zamotanu u mrak, mjesec u mrežici puštamo da gori, mijenjamo krv za fotokopije, fotokopije za prolaske, prolaske za tuđe stihove, dogodi se i zaborav, dogodi se kupanje u mlijeku i svejedno. Bit ćeš mi ljubavnik, eto to ti govorim. I kretnje ću ti obući u mahovinu. I po tebi tražiti sjever, urediti proljetni grob, dok je još sunce, u sumrak, i dok maleni boksači malaksaju, ja im odnosim krv, u nebo, u gornje bunare, taj mokri nokaut.