Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

AUTO

Volio bih imati taj auto
pred zgradom na parkiralištu
veliki crni japanski
džip,
posuđivati život, kišni mantil i
dobro jutro koje se
u njemu vozi.
Vjerujem svakako
da je to moguće i
ostajem kraj prozora promatrati.
Nedjelja je i
hladan vjetar u Zagrebu,
trebalo bi sjesti i otići negdje,
kako smo to voljeli reći,
u prirodu.
Kad bih imao taj auto,
mogao bih
dublje u šumu, dalje u ravnicu,
sišao bih s puta
na mjestu gdje su lovci ubili jelena
i štapom razmazao krvavu
mrlju po zemlji
Tako bih veselo nagradio tijelo,
prošao bih sporo tim autom
kroz sićušna sela,
netko bi mi mahnuo i meni bi bilo
kao da sam se vratio kući,
kao da sam nekome došao.
Noću bih se dovezao natrag, u grad, i
niz svjetla i semafore otišao
na neko bučno
i ljudima
prepuno mjesto.
Popio bih nekoliko piva i
pohvalio se na šanku
da sam danas vidio mrlju od
jelenje krvi
da je zrak bio pun
lijepe herojske smrti,
ali to nikome, pa ni meni,
više ne bi bilo bitno.
Mogao bih zaspati.
Ništa se nije dogodilo.