Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

SLIKA

 

Sjedim okružen stvarima koje sam
donio s tržnice,
sjedim na krevetu.
Slika luđaka među povrćem,
na niskom ležaju,
daleko od obljetnica, daleko od
rodbine, daleko od kuće
u kojoj sam se rodio i tog zapuštenog
grada u kojem sam volio.
Mrkva je boje sunca, blitva je boje otrova
pa svejedno,
odjednom mi se ne jede,
ništa mi se ne stvara
sa sobom
čekam da mine
bol u prsima,
a da se ne pomaknem.
Osluškujem krvotok,
ali unutra ne mogu,
tramvaji i hrđa u zraku, ja na
krevetu, među povrćem.
Divno,
ali suza nema.
Prije nekoliko minuta netko me je
zvao na mobitel,
dubok ženski glas,
na trenutak se izvio u cvrkut i
tamo ostao.
Ne znam o čemu smo
razgovarali
i zašto smo.
Čini se da smo o pisanju,
takvi me razgovori
najbrže napuste
bez ikakvih tragova.
Najednom, nedostaje mi tijela,
nedostaje mi glasa.
Sjedim na krevetu okružen stvarima,
koje su ubrane i koje su mrtve.
Slika luđaka među povrćem.
Pomislim, dobro zvuči,
i kažem: slika.
cijela soba mi odgovori:
luđaka,
nema nikog tko bi
izgovorio ostatak.
Sjedim na krevetu,
pomalo shvaćam da
dolazi vrijeme svakovrsnih naplata
i da na to nisam spreman.
Ovakav čovjek, vodenjak,
sjedi tamo kao da je umro i
pali televizor.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.