Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

Srušen sam, sad me vuku kroz zelenu šumu do pilane, bit ću jednoga dana stol sa kojeg ćeš jesti, kadar u kojem ćeš se bezazleno umivati, jer, kažem ti, uskoro nećeš moći pronaći suze. To me ovako bespomoćnog ipak ohrabruje. Blato je na mojim bedrima, krv na laktovima, pokidano lišće, tužna zastava. Krv curi sporo, ja se ne opirem, srce udara ritam popodnevne bilješke, usputnog pogleda, moj život više o tome ne ovisi. Lijepi promatrači, vrtnja stropova sa žaruljom koja isijava zlatnu šutnju. Ipak, ti u daljini mašeš, i šaka se skuplja, upisuje me u signal, u jednoličan bip. Ta šaka će sa mene dizati hranu, ta šaka će na meni držati vodu i puštati da u plavoj vazi na meni vene cvijeće. Kraj zlatnog revolvera. Sa dva zlatna metka.