Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

ŽIVIM PO OKU

Živim po oku
srce je zasad
spašeno.
Otkrivaju se mnoge pukotine,
u nekima krv se vratila u vino,
svjetlo se vratilo
u snijeg
na televiziji,
otkrivam mnoge mogućnosti,
ali ništa ne uzimam za svoje.
Sjedim u dnu svijeta jer on je
terasa uz koju prolaze ljudi,
u tom svijetu pijem pivo i
pokušavam ne smetati
majkama koje doje,
muškarcima koji mi protrčavaju
između nogu u nekom od ratova ili
sličnog.
Živim po oku,
na to me podsjeća taj
neprirodan mir kad nedostaju dodiri
i kad se srce kupa u samome sebi,
sve se malo dalje rasprskava i postoji,
ali ja sjedim u dnu svijeta i gledam,
i ne bih se mijenjao za
ništa što boli.
Kako sam dospio ovamo i čime sam
sve to platio ne mogu reći,
tek prečesto,
ali doista prečesto,
vidim onaj poznati žilet na tamnoj podlozi,
nešto i prema tom oku dolazi
i ne može biti dobro.
Ostat ću još taj trenutak
da sve proživim,
ako bude i krvi po obrazu,
nije važno,
samo ne pokapati terasu,
i tu čašu iz koje će piti
jedno od djece.