Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

Što činim? Lovim rubove sjena u rečenicama, kraj najljepše mrlje na pločniku, tvog profila, dočekujem taxi, iz njega jutro izvlači bivše, kao šarene marame, u strašnoj količini. Uredan sam, to je već stanje koje nešto obećava. To već samo po sebi uzbuđuje! Ili je toliko jasno da više ništa ne mogu izdržati, da slušam tu slučajnu stanicu na radiju, da sjedim na skaju koji škripi i da sviće. Sanjam samo lijepe snove, kako se zapalio telefon i kako se nekakva ploča u njemu odvojila, taktilnost smrti, smrad plastike koja gori, dok pogledavam na sat. Deset minuta za bilo kakvu odluku, ali to je ionako previše, ne odlučujem ništa, odvozi me čovjek koji će potom na pecanje, on ostaje u ovom, ja se tek trebam izvući. Udaljenost od točke za koju se držim osigurava veću kružnicu, dublji, mekaniji krug. Ako se mogu prisjetiti neke od lekcija, ipak nije tako. Puštam mišiće da trepere, da sve drhti, taj grad miriše po boksačkoj gumi u ustima, to je to, pomislim. Ostajem zauvijek u prvoj rundi, u najnovijim rukavicama, još blag, dok još izgleda da je moglo biti ljubavi.