Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

NEKI LJUDI

 

Neki ljudi
ulaze u crkvu da se nagledaju
božje visine,
ljepote raja u šarenim
stakalcima na prozorima.
Sunca što pada jutarnjim kutom
na Isusovu usnu na križu.
Lijep je on i velik,
i ako bih imala sina,
i ako bi mi se posrećilo da imam
sina
sa sličnom bojom očiju,
bila bih sretna,
ali sad ću izići da zapalim.
Dugo je, i daleko je.
Ja izbjegavam ljude u
crkvama,
jedino kad dolazim,
neka su gluha vremena
izvan navika i tada sjednem
negdje u sredinu i stalno mislim
na Harveya Keitela u onom filmu
kad je kao loš policajac,
podmitljiv i drogiran,
odsutan i spreman dignuti
ruku na sebe,
isto ovako sjedio.
Što se još dobra može dogoditi,
za to bi nam trebalo čudo.
Gledam na ispovjedaonicu,
na ugašene svijeće
i na ljiljane u
ruci Svetog Ante,
na sjajne cijevi orgulja i na
pravilne zvijezde na stropu.
Pa se onda vratim na Harveyive oči,
oči pijanca i narkomana,
oči pune suhih i prezrivih suza,
oči prestrašenog pustinjskog miša
i varalice.
Oči koje bih volio imati,
dok tako sjedim u crkvi i
pokušavam se svidjeti
Djevici Mariji.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.