Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

POSJETA

Moram otići u Ulicu Mahatme Ghandija
u Gajnice u posjetu
mojoj teti Stani.
Već sam tri godine u blizini
i stalno odgađam.
Jutros dok sam išao na posao
čvrsto sam odlučio.
Kupit ću negdje nekakav
buketić i bombonijeru,
objavio sam nedavno i knjigu pjesama,
ali nju nikako neću uzeti.
Moram otići u Ulicu Mahatme Ghandija
na mjesto gdje su stizale moje božićne
čestitke.
Sve te godine čuda,
malen čovjek koji se smije,
taj Gandhi, oslonjen na štap,
na nevažan komad drveta
na koji se i ja sad oslanjam
pišući pjesmu u koju ti ne bi trebala ući
ali iz koje ne bi trebala niti izići.
Jutros sam čvrsto odlučio
krećem na jogu,
moram izbiti iz sebe taj
višak prostora, tu pljesnivu sobu,
tu nepomičnost kojom sam uzalud trgovao
u nekim susretima i
u nekim ljubavima.
No prije toga moram otići u
Ulicu Mahatme Ghandija,
u posjetu,
već sam to rekao.
Moram taj višak prostora nekako izbiti,
gdje je to drvo i tko su moji
Englezi, možda i njih moram izbiti iz sebe,
i je li joga dovoljna,
i ima li načina…
Najprije tramvaj na stanici.
Zatim jedne krupne tamne oči u kojima
jasno vidim svoj odraz,
svoj strah
svoj poraz
i tek potom ljepotu.