Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

ANTENA

Popeo sam se na krov
svoje zgrade, osjećao sam se
kao što se osjećaju uzgajivači
golubova
u američkim filmovima
sedamdesetih,
i doista bilo je perja i smeća,
nešto od božje blizine,
tu
među antenama.
Već danima dolje, u stanu,
s ekrana bježi
slika, glasovi se miješaju,
zato me evo na krovu,
s antenom u ruci,
odlučan da sve popravim,
da pronađem mjesto s
kojeg stižu toplije večeri, plavi
televizijski prekrivači,
podnošljiva povijest,
podnošljive zablude.
Ali tko je u stanu, tko će sve
to provjeriti?
Držao sam antenu
na krovu zgrade u Držićevoj,
ne znajući što činim,
hodao sam lijevo i desno,
slutio valove,
što se događalo dolje,
nisam mogao znati.
Kakva situacija,
pomislio sam,
u trenu sam odlučio kupiti
kućnu antenu, živjeti u
manjem rasponu, imati uvide u
posljedice svojih odluka,
činiti što god hoću, nadzirati
sve što će izići i
sve što će doći
u krletku.
Ostao sam još nekoliko sati potom,
sjedeći na krovu s antenom u krilu,
automobili su prolazili po Držićevoj,
Sava je tekla
u duboku istočnu noć,
čudna mi je mekoća naplavila
zglobove.
Moja me je odlučnost,
srećom,
napuštala.
Srećom, kažem,
a tada ustanem
i ispalim se na Mjesec.