Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

DUNAVSKI VALOVI

Subota je i
moja susjeda udaje kćer.
Nepoznati i veseli ljudi osvojili su
sve prolaze
do vrata mog stana,
uzeli su sve čime se moja
samoća hranila,
šuštanje sjena,
mirise, slučaj, sve što je
vrijedilo
u ovoj zgradi.
Tako će mi i nju uzeti.
Takav je uglavnom moj stav
o udaji susjedine
kćeri.
Netko pozvoni i u leći se
rastegne poznato lice.
Susjed,
malo kolača,
dunavski valovi,
bake su donijele.
Ne govorim hvala,
zatvaram vrata držeći u ruci
kristalni tanjurić,
glazba na stubištu,
žamor i nekakva
narodna pjesma koja,
siguran sam, mada ne vidim,
tjera mojoj susjedi suze
na oči.
Odnosim valove u sobu,
zimsko sunce lomi se u kristalu,
začuđen
ljepotom tog prizora
ponovno mogu osjetiti
strah
užas
smrt
gledam u virove Dunava
kao da netko jako hitro
miješa šalicu loše kave,
a ja sam na mostu i
čekam da se otopi
šećer trena,
da svatovi odu u crkvu,
da djeca pokupe
zgažene bombone na parkiralištu.