Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

 

Jesti samo jabuke, jabuke cijelu nedjelju, sanjati se, odlaziti u kišu, u istočno. Vlakom u ponoć i petnaest, zašiven u hladnu neonku, nešto je jako živo u svemu tome. I što s tim vlakom koji se valja kroz ravno, kroz tamno, s redom žutih svjetala u daljini, što s ugrizom jabuke koji nije početak rata, koji to neće ni biti, što sa svježinom koju ti donosim? Kako će ona u nisku naoblaku, do tvoga stana kad se već raspala, na početku putovanja, zajedno sa mnom, dok se vrpolji, dok odlučuje, preneražena ljepotom, uvijek ljepotom.
Ako se samo malo pomaknem, poletjet ću, ako otvorim, na trenutak oči, u njih će upasti čitav zlovoljni ponoćni vlak, i neću moći dalje, u kišu, u istočno. Hoću ti reći da žmirim dok putujem, ni čovjek, ni oko, malo suhoga na usni, tako osjećam kasno proljeće, malo smrada od kočnica, tako ne osjećam ništa.

Kolačiće koristimo kako bismo poboljšali Vaše korisničko iskustvo. Ukoliko se slažete, tada prihvaćate korištenje kolačića i web stranice sukladno našoj politici privatnosti.