Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

MAMUTI

Ponoć je.
Beznadno se umivam.
Onda sjedim uz prozor,
lijep pogled na utorak noću
u Zagrebu.
Napisao sam popis stvari za sutra,
njih nekoliko,
najvažnije platiti račune.
9. je travnja 2004.
još samo par sekundi.
Ta tišina u kojoj plutam jedino je
što trenutačno posjedujem.
Kratak telefonski razgovor.
Samoća iz sobe ubila bi i grizlija.
U dokumentarnom filmu
nestaju mamuti, nestaju visoka stabla,
toliko toga, vodeni val visok šest
stotina metara
juri preko ravnice, milijuni
leševa ostaju na suncu,
to je
bilo prije trinaest tisuća godina.
Sjajno,
sjajno, veseo sam.
Noć i utorak u Zagrebu
smrde na mamutovu lešinu i na mene
koji buljim u plitko susjedstvo,
na jednu nebitnu cestu,
u noć i u ljude koji prolaze.
Na njima ostavljam nešto
od one vode i
mada se slabo snalazim
u božjim zadacima
čekam da me probude tvoji koraci,
da me trgne jedan jasan miris
iz jasne udaljenosti
od trinaest tisuća godina ili bliže.
Svejedno,
sad više ne mogu
a da se to ne dogodi.
Primičem se prozoru i
u staklo upuhujem sve toplo iz sebe.