Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

PRIZOR

Bacio sam danas,
na parkiralištu ispred
velikog shopping centra
u smeće tvoje
pismo.
Dao sam si odmah ime Klaus
i patio na njemački način.
Jedna je debela žena vukla
plavokosog sina za ruku.
Kolica su, ispred nje, udarila u
blatobran mog auta.
Oprostite i pljuska.
Sin plače, oca nema u blizini.
Na podnevnom nebu jasno vidim
mjesec,
kockicu leda na dnu čaše s
votkom,
poslije tisuću piva, nešto mi pritišće srce.
Volio bih da je u pitanju
nebo
na kojem sjedi Bog,
volio bih da je u pitanju žudnja
za strukom jedne prolaznice,
volio bih da je ozljeda od
udarca u riječno stijenje
kad su me u jednom snu
bacili niz Nijagaru.
Volio bih da je strah od smrti,
da je nebo,
na kojem sjedi Bog i
prezire me.
Ali ništa.
Po iscrtanoj stazi
guram kolica s mineralnom
vodom i papirnatim maramicama,
nekakvo vakuumirano meso,
aluminijska folija i
durex classic.
Odlazim gdje i svi i sve ispravno činim,
parkiram kolica, predano slažem stvari u
vrećice i prtljažnik, palim auto,
palim radio i odlazim.
Uskoro sve zaboravljam,
sjedim i gledam svoj odraz u jednom izlogu.
Moglo bi se reći da imam sve
što mi je potrebno i da sam stabilan,
da provodim lijepo vrijeme i
da se neću ni pomaknuti.