Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

35

Ne napušta me moj strah za tebe.
U Zagrebu živim u malenu stanu,
više od polovice stana zauzima
telefon,
ostatak kompjutor,
pisma nemaju kamo,
pa se penju u mrlje svjetla,
pod zavjese,
i onda pri prvom vjetru lete i
oštro mi se zabijaju u vrat i
po kosi.
Taj svijet od nas nema
nikakve koristi,
mi sve nosimo natrag,
tamo je sigurno,
ljubav i laku noć,
ljubav i dobar dan.
Dijete na pony biciklu,
tako mršavo dijete,
tankih listova i malo spljoštena nosa.
Ožiljci po koljenima, kasnije glagoljica,
kasnije pisanje, nekoliko
velikih ljudi,
ali svejedno,
ne napušta me strah za tebe
Jasno mi je da ovoga časa
prolaziš kroz krunu od
zraka i da se smiješ,
jasno mi je,
„imaš 35 godina
Ivice, a ne znaš kako
živjeti“.
Ruže za rođendane,
na groblje krizanteme,
mada me taj strah ne napušta,
osjećam kako se umaram,
kako počinjem mucati,
nikad slabiji,
bez ikakve želje da mi bude bolje.