Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

Prošla je godina dana od naše nesreće. I dok pijemo čaj, na balkonu i šutimo, ja uporno gledam u šav na tvojoj nozi. Šav od gležnja do kuka, i kako se po njemu kotrljaju riječi koje ne uspijevam izgovoriti. Vozili smo se po sjevernim predjelima naših očiju i otklizali na ledu. Vrućina motora koji je izletio iz lima za trenutak je otopila i zaprljala snijeg u koji je pala. A onda se sve stisnulo, sve se smrznulo i riječi su postale radio valovi koji putuju svemirom, na sigurnoj udaljenosti od naše ljubavi. Jedino tako uspijevamo reći da je sve u redu. Često te pogledavam ali ti ne uzvraćaš, znam da još uvijek letiš, i misliš kako smo se, prije nesreće samo rastuživali, toliko je bio lijep taj život. Sad samo stojimo. Svijet se vozi oko nas brzinom koju možemo odrediti sami, ako poželimo. Ako ne, puštamo ga da stoji. Da ništa ne želi. Kao što niti mi ništa ne želimo. Osim da sve prsne, pa da se po tim šavovima popnemo u stalni razgovor, na neko sigurnije mjesto.