Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

* * *

Ujutro navučem tvoju crnu majicu, skinem je, uđem u tvoju jaknu, malo se vrtim pred tobom, skinem je i kažem idi sad, i ti ideš. Što ostaje na koži, okrenutoj prema unutra, izvrnutoj u prošlo, zadisano, i mrtvo kao medvjedić od pliša na konopcu za sušenje? Nisi me nikad vidio kako još stojim iza vrata i čekam da tvoji koraci na stubištu napokon zamuknu, da se za tobom zatvori zamućeno staklo, kako se pridržavam, i kako je plodno to ništa s kojim ostajem na okupu.
Dugačko pismo, tu veliku sobu, isprepadani krevet i jedan češalj stalno razmještam. Žena sam i sklona kalendarima, danima koji mekšaju oštrice, koji će me usporiti, posjesti kraj prozora u tvoj dolazak, u tiho jutro koje se, čudom, zatamnjuje.
I tijelo tada skuplja sve taloge ljubavi, gleda u onaj češalj, pa u ruku koja ga prinosi, to može biti samo igra, samo igra, ali nije.