Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

SUDBINA

Živim u prizemlju,
iznad mene, moja susjeda,
profesorica hrvatskoga
čita iz taloga kave,
zavrti šalicu, ta kretnja je
toliko precizna,
da u talogu ostaju same
ozbiljne stvari.
Vidim putovanje, voli te,
neizlječivo je, ovo je laguna,
rodit ćeš…
Ja pijem espresso i kad pogledam
uvis vidim da su mi ozbiljno
zakrčeni pogledi u nebo,
moja susjeda čita iz taloga,
i što joj mogu?
Iziđem van,
sjedim pred zgradom,
na klupici, vrtim se,
gledam u njene prozore,
je li moguće da je to samo
pola problema?
Ispod mene, u suteren,
uselila je mlada obitelj,
žena i njene prijateljice,
također često,
okrenu šalice, čekaju,
a onda opet isto,
ovaj put malo više o razvoju djece,
manje o putovanjima,
manje o nepotrebnim slikama raja.
Kako mi se to dogodilo
da ne mogu ni gore ni dolje,
da mogu samo lijevo i desno,
naprijed i natrag,
i tko će me pronaći u svojoj šalici
kad tako malo izlazim,
tako se malo i predvidljivo krećem.