Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

POPODNE S KNJIGOM

Cijelo popodne čitam.
Strah me je
kako bih mogao završiti.
Na radiju, nevjerojatno,
glumac čita
nečiji esej o slobodi.
Stišćem se na svom rubu,
sâm sam i mogu što mi se prohtije.
Doista ne moram ležati poput olupine i
čitati o tome
kako je jak vjetar bacio
sve plastično cvijeće s
nečijeg groba,
doista ne moram slušati,
o tom prolaznom osjećaju,
o ekstazi koju netko osjeća dok je još jutro i
dok se u kadar nisu ugurali i
ostali ljudi iz tog šupljeg eseja
o slobodi.
Glumac, i njegove podle pauze,
također su suvišni.
Sâm sam, ponavljam i mogu
što hoću.
Ali tijelo se ne pomiče
i misao ne ide nigdje,
ne dalje od prezira,
ne dalje od umora
samim sobom i svojim strahom
kako će sve sigurno
loše završiti.
Onaj vjetar sa grobova,
ono plastično cvijeće, jedan hladan pogled
s hladna kamena,
onaj jadni esej o slobodi i onaj glumac,
ne mogu bolje.

Cijelo popodne čitam,
ako me netko nazove reći ću
da radim i
da sam dobro.