Uzimaj sve što te smiruje | Ivica Prtenjača

CIPELE KOJE SAM DONIO NA NOGAMA

Cipele koje sam donio na nogama
škripe po parketu
dok odlažem olovku
i jaknu kojom sam pisao po jutru.
U meni je težina i ja sjedam,
pa legnem na krevet.
Na kraju svijeta su moje nove cipele.
Sjaje nedaleko od očiju, nešto se dogodilo i
nešto smo postigli,
ovo će popodne proći bez
misli o nesreći.
Gospođa u trgovini ima kćerku na
elektrotehnici,
čekala je da isprobam lijevu, pa desnu,
subota ujutro, grad prepunjen ljudima,
nešto među svima nama,
nešto tako obično i postojano.
Ali kad sam
ušao u kuću i zatvorio vrata,
neki su ljudi iz tog mnoštva narasli.
Najprije ja sâm,
ali sam se brzo smanjio,
zatim prva susjeda koja je tresla tepihe,
pa onda
gospođa prodavačica
i njene plave oči
izgubljene u moru štavljene kože,
ali najviše
kćerka na elektrotehnici,
mjesto
oko kojeg obilazi
čak i sreća radi novih cipela,
čak i sreća radi jasne
granice svijeta.