Zlatna riba i istočni Ariel | Sanja Lovrenčić

CRVENE CIPELE

Zašto nosite crvene cipele, upitala bih. Ljudi bi rekli jednostavno: zašto što mi se sviđaju. Zašto vam se sviđaju, upitala bih svojim uobičajenim zašto-glasom. A oni bi me gledali onako kako ljudi gledaju kad ne znaju što bi rekli. Ili bi uzvratili istom mjerom pitajući svojim zašto-glasovima zašto me to zanima.

Zašto me to zanima?

U knjigama se spominju crvene cipele. U nekoj bajci junakinja zbog njih ostaje bez nogu, jer razvratna je to stvar, ta boja krvi na nogama – ali to ne može biti sve.

– Evo ti zadaće – rekla bih svom odanom pomagaču, starom džinu iz svjetiljke – nađi sve prizore u kojima se pojavljuju crvene cipele i sve osobe koje ih nose.

– Samo ženske osobe? – ispalio bi kao iz topa, jer je brz i pametan. I izvukao iz rukava dva-tri primjera.

– Dobro – rekla bih – dovoljno je za večeras, popij tabletu, udobno se smjesti u svjetiljci, nemoj grbiti leđa i spavaj.

Jer sve je to samo izlika, skupljanje hrpe u koju bih neprimjetno ubacila priču koje se mutno sjećam.

Dogodilo se negdje u dubini vremena, u nekom selu gdje ponekad dolaze pomamni svirači pa sve stanovnike tijesnih i čađavih seoskih izbi tjeraju u ples.

– Hoćeš li mi kupiti crvene cipele? – upitala je starica, nesvjesna da je već starica, svoga muža tvrdicu.

Toga je jutra k njima je došao putujući postolar i tad, dok je gledala te cipele od crveno obojene kože, činilo joj se gotovo kao da u svom blatnom, sumornom dvorištu čuje smijeh. I vidjela je sebe kako lakim korakom odlazi do susjede, nosi kolač, pridružuje se svetkovini…

Muž ih nije ni pogledao. Nije rekao čak ni „neću“.

– Što će ti? – rekao je. – Pa ti nikamo ne ideš. I prije ćeš umrijeti nego potrošiti cipele koje nosiš.

Klimnula je glavom, razvezala pa ponovno zavezala rubac oko glave. Crn je bio taj rubac, sa sitnim tamno plavim cvjetićima koji su se u bezbrojnim pranjima pomiješali s podlogom.

Od njegovih riječi još se više smanjila, zgrbila, ostarjela.

Trgovac je slegnuo ramenima, otišao iz njihovog dvorišta. Svirači se nisu pojavili na njihovim vratima.

A ona se, gledajući svoje razgažene stare cipele, koje nikada nisu bile crvene, pretvorila u golemu suzu. Plakala je nevidljivo i nečujno, plakala za samom sobom, za onom koja nekamo ide, kojoj nešto treba, koja prihvaća poziv što ga čuje u glazbi. Za onom koja nikada nije postojala, ali je trebala postojati.

Ne znam što je još bilo u toj priči. Čini mi se da se i tu radilo o nekakvoj bajci i da je imala sretan kraj. Premda ne znam kakav sretan kraj može imati takva priča. Ili je svaki kraj takve priče sretan?

Zašto nosiš crvene cipele? upitala bih vlastiti odraz u ogledalu. Jer mi dobro stoje, glasio bi odgovor. Zbog one bakice, glasio bi odgovor. Jer se u svakom trenu može dogoditi da bude blagdan, i da nas mahniti svirači pozovu na ples?